(...nastavljamo se...)
Otprilike u isto vrijeme, samo par ulica dalje, gospođa Melita Krivić, dobrodržeća umjetna plavuša u ranim četrdesetim, nakon što se istuširala, obrisala i navukla na sebe čisto donje rublje, zagrnula je svoj grimizni kućni ogrtač, izašla iz kupaonice, te sigurnim korakom krenula hodnikom ka spavaćoj sobi. Nekako na pola puta, upravo kad je prolazila pokraj telefona, zazvonio je, a kako joj je bio nadohvat ruke, podigla je slušalicu, javila se i začula glas svoje kćeri Sunčice:-Mama, ti si! Čuj, idem s Anitom na nekakav rođendan, pa ću kod nje i prespavati! Okej?
-Okej!-bilo je sve što je gospođa Krivić uspjela reći, prije no što joj je kćer spustila slušalicu.
Pomirljivo slegnuvši ramenima, pogledala se u veliko zidno ogledalo, koje se nalazilo nasuprot ulaznim vratima, pa se tiho obratila svom odrazu:-Okej, bejbe...samo kul!
Ohrabrena onim što je vidjela, jer još uvijek je bila vrlo zgodna žena, isprsila se, uvukla trbuh, izbacila stražnjicu i dodala:-Nakupilo se tih godina i neželjenih naslaga, ali još nisi za staro željezo!
Tada je iz suprugove radne sobe, pokraj koje je upravo trebala proći, začula njegov glas:-Znači, još ništa? Pa, valjda će doći do ponoći! Samo da nešto ne krene po zlu…
Nije bila sigurna da li razgovara na mobitel ili mu je netko od suradnika u posjeti, ali je znala da u oba slučaja njeno pojavljivanje nije bilo poželjno, pa je produžila ka spavaćoj sobi.
-Večeras ionako nisam raspoložena za njega...-pomislila je dok je zatvarala za sobom vrata.-...Valjda ću zaspati prije nego što završi poslove.
Našavši se u prostoriji u kojoj se uvijek najslobodnije osjećala, prišla je prozoru, širom ga otvorila, pa svukla kućni ogrtač i odvukla se do kreveta, te legla i ugasila svjetlo na noćnom ormariću.
I dok je tonula u sve dublji san, iz jednog dvorišta preko puta njihove kuće začuo se glasan lavež psa, ali ne toliko glasan da bi ju razbudio.
Poput kakvog tajanstvenog strip junaka, ali bez ikakvog plašta, iz zasjenjenog dvorišta istrčao je Srećko, pa pretrčao travnjak i hitro preskočio ogradu. Našavši se na pločniku, na tren se osvrnuo oko sebe, pa brzim hodom prešao kolnik i ušao u dvorište na drugoj strani ulice. Na poštanskom sandučiću, koji se nalazio na ulaznim vratima, pisalo je „Krivić“.
Nijedan prozor nije bio osvijetljen, ali su zato oba prednja bila otvorena, pa je polako prišao, uzverao se uz jedan od njih i uvukao se u mračnu sobu.
Tek što je nogama dotaknuo pod, na ulicu su iz istog onog dvorišta izašli Kinez i Gugi. Žurnim koracima su došli do ograde i preskočili ju. Gugi je to učinio sa zaletom, posluživši se pri tome rukama, a Kinez onako iz mjesta. Dok su se osvrtali uokolo, ovaj potonji je upitao:-Na koju je stranu otiš’o?
-Nemam pojma!-rekao je Gugi.-Da se razdvojimo?
-Ma, ne.-rekao je Kinez.-Pa, znamo gdje stanuje, čekat ćemo ga pred kućom! Ajmo po auto!
Ne krijući razočaranje, ali ni ne potencirajući ljutnju zbog činjenice da su im oba bjegunca pobjegla, laganim korakom su krenuli niz ulicu. Nakon par koraka Kinez je upitao:-Šta to smrdi?
-Nemam pojma!-odvratio je Gugi.-Ja ništa ne osjećam!
-Ti ne bi osjetio ni da staneš u govno!-dodao je Kinez zajedljivo, pa nastavio koračati.
Gugi je zastao, podigao jednu nogu, pa drugu, a onda pomirljivo zaključio:-Pazi stvarno! Stao sam u govno!
Miran i tih kao brončani kip, Srećko je izvirio kroz prozor, a kad se uvjerio da su njegovi progonitelji otišli, uvukao je glavu iza bijelih zavjesa, pa se osvrnuo po sobi i tiho si rekao u bradu:-Uh, zamalo!
I baš kad je htio iskočiti van, začuo je nekakvo meškoljenje, pa se okrenuo i zagledao u pravcu iz kojeg je dolazio šum, a kako su mu se oči već bile privikle na mrak, primijetio je da netko leži na krevetu.
Iako je tijelo bilo pokriveno od pete do glave, jasno je mogao vidjeti duge pramenove kose, koji su mu popravili raspoloženje, jer mu je tada, nakon tako naporne i opasne večeri, da ne spominjemo putovanje u Amsterdam, trebala utjeha raskošnog tijela njegove drage Sunčice.
-Bejbi, pa mislio sam da si na rođendanu.-šaputao je, više onako za sebe, sjetivši se da ona zapravo ne bi ni trebala biti doma, pa se odmaknuo se od prozora i počeo se užurbano svlačiti.
Našavši se potpuno gol, isprsio se poput Tarzana, pa pogladio rukom probuđenu muškost i se hitro uvukao pod pokrivač.
Kad ju je prihvatio rukama, stražnjica njegove drage mu se učinila malo prevelikom, ali od silnog uzbuđenja nije previše razmišljao o tome, tako da joj je već u slijedećem trenu počeo svlačiti gaćice. Ali i one su mu se učinile prevelikim i nekako staromodnim, pa se upitao u sebi:-Šta je ovo? Kakve su joj to uopće gaćice?
Međutim, topla i podatna guza koju je osjetio pod dlanovima, poput jakog anestetika odagnala mu je te misli, pa ju je privukao bliže k sebi i smjestio svoje ubojito koplje među oble joj guzove, te joj ga polako zavukao straga, dobro pazeći da ju ne probudi i „nedajbože“ pokvari atmosferu.
Nikad prije nije tako lako prodro u nju, jer joj je mačkica inače bila prilično uska, pa je naivno pomislio:-Jebote, kako je opuštena. Nikad nije išlo tako lako. Doduše, nikad ju i nisam ševio dok spava. Morat ću to češće činiti. Ovo je tako dobro…
Tada ju je nježno poljubio u vrat i maknuo uvojke kose s lica, te se naprosto sledio od šoka, jer to pod njim, u stvari, nije bila njegova draga Sunčica, nego, ni manje-ni više, njena majka…njegova buduća punica!!!
I mada je bio iznenađen i pomalo uplašen, nije mu padalo na pamet prestati s onim što je činio, prvenstveno stoga što je imao dojam da mu sve više raste i kruti se, pa je samo duboko uzdahnuo i nastavio prodirati u nju.
Uzbuđenje je bilo neopisivo! Nikad ništa tako intenzivno nije doživio, a znao je uživati u seksu. No, ovo je stvarno bilo nešto posebno…
Istovremeno, gospođa Krivić nije bila sigurna da li je budna ili sanja, ali je bila potpuno svjesna da je strahovito uzbuđena, što ju je približavalo stvarnosti, jer se, istini za volju, već dugo nije tako dobro i ugodno osjećala, budući da ju je suprug u posljednje vrijeme sve više zanemarivao kao ženu.
-Što li mu je večeras?-pomislila je u sebi, ne želeći pri tome nikakvom svojom reakcijom odati da je budna, kako kojim slučajem ne bi učinila nešto što bi eventualno prekinulo te predivne trenutke.-Već sam skoro zaboravila kako je to dobro! I kako mu je samo tvrd i krut…eh, što ti je apstinencija!? Čini mi se da nikad prije nije bio tako velik…kao da nije njegov…
Napaljena kao kujica koja se tjera i zbunjena „suprugovom“ inicijativom, osjetila je topli dah i vlažne usne na vratu, te ruku koja joj uklanja kosu s lica, pa lagano okrenula glavu i pogledala ga. No, umjesto svog dragog, ugledala je lice momka svoje kćeri Sunčice, lice svog budućeg zeta!?
-Srećko!? Otkud ti?-šapnula je iznenađeno, od silnog uzbuđenja pomalo izobličenim glasom.-Mislila sam da je moj muž!
-J-ja…m-mislio da je Sunčica.-odvratio je Srećko nespretno zamuckujući, pa dodao.-O-otkud vi, punice?
-Pa, ovo je moj krevet…moja soba…-pojasnila je gospođa Krivić, pa ga nevoljko prekorila.-…kako si se samo usudio, bezobrazniče jedan, aaah…trebao bi prestati…
-Da, da…prestat ću…trebao bih…-potvrdio je njene riječi, ali nije prestajao, nego ju je nastavio još žešće „pumpati“, pokušavajući se opravdati.-…sigurno sam uskočio kroz krivi prozor…
-Aaah…krivi prozor… -ponovila je za njima, još uvijek bez ikakvog konkretnog opiranja.-…i u krivi krevet… aaah…moraš prestati… aaah…nije u redu…oooh… prestani, molim te …oooh, Bože!
-Uuuh! Uuuh! Prestao bih, vjerujte mi, al' ne mogu.-odugovlačio je Srećko, shvativši da su njene riječi izgovorene tek tako reda radi, a da zapravo želi upravo suprotno, pa malo povisio glas kako bi joj dao opravdanje da se više ne buni.-Jebiga! Ne mogu!!!
-Dobro, dobro…aaah…-pomirljivo prozborila i prestala ga odgovarati, sva presretna što kao „žrtva“ može junački otrpjeti njegove sve silovitije i sve slađe joj nalete.-…ali onda bar požuri…aaah…naići će mi muž…
I samo tren-dva nakon što je to izgovorila, vrata su se otvorila i svjetlo se upalilo....
Post je objavljen 13.11.2012. u 09:57 sati.