JUNAK IZ LIKE

LABUĐI PIJEV ORIJAŠA , NAJJAČEG ČOVJEKA SVIJETA

61-godišnji Ličanin



Subota 16 .listopada 1939. u Malinskoj na otoku Krku . Intervju napravio F.M. Fuis.
-Velepoštovane gospođe i poštovana gospodo !
Čast mi se prestaviti vama : Svjetski sam šampion u grčko-rimskom hrvanju i teškoj atletici Marijan Matijević. „Junak iz Like“ . Rođen sam u Gračacu pod kršnim Velebitom , gdje zmije plazu , gdje zelembaći skaču , gdje gušterice poskakuju , gdje lisice viju a vukovi urlaju, gdje se rđa sije a junaci niču … Otišao sam kao ličko dijete u široki svijet , radio sam po štrekama , tvornicama, tunelima , šumama , kamenolomima , i tvrđavama.Tvornice i tuneli to su bile škole i gimnazija , pijuk i lopata to su bile pero i olovka.Ja koji nisam znao čitati ni pisati . postao sam prvi svjetski prvak u grčko-rimskom hrvanju. Ponosna lica i golemih šaka stajao je na visokom podijumu dotičući se glavom gotovo širokog stropa gostionice,-
posred hrpe pivskih bačava , željeznih traverza , raznih šipaka , lanaca i gomile teškog kamenja . Bio je odjeven u dugi kupaći ogrtač . koji podsjeća na ratni barjak , što je sa svojim zastavnikom prošao sva ratišta svijeta .
Čovjek je govorio nekako naročito meko što dolazi od pomanjkanja prednjih zubi sa kojima je ovaj div nekada dizao šest stotina kilogramam u vis.
Sad je stajao tu pred nama u ovoj sobi u ponosnoj pozi i obasjan nježnim el. svjetlom.
Broijo je bez glasa publiku koja je sjedila pred podijem.
Bilo nas je svega dvanaestero . Ja priznajem nisam platio ulaznicu , jer predstavljač nije htio da primi od mene novac .
Ni govora moj gospodine – rekao je „Junak iz Like“ – vi ne plaćate i tu vam ni Bog ne pomogne . Mi smo jedna brandža … vi imate počasno mjesto >> …
Ova rečenica o „brandži“ ulila mi je naročit respekt prema predstavljaču goleme šape , koje su mi prikazivale odlikovanje. Ja sam uvidio da ne bi imalo smisla protiviti se pa sam bez otpora zauzeo „počasno mjesto“ . No nisam ja jedini koji je gledao „mukte“ reprizu nekadašnjeg“Junaka iz Like“ .
Desno do mene je sjedio polu slijepi putujući pjesnik ,popularni Pinčić sa svojom ženom.
On je do duše za sebe i ženu platio „u naravi“ što je pred početkom predstave oddeklamovo
pjesmu koju je čas prije skovao:

„Predstavljam vam braćo ličkoga junaka kakvog još nije porodila majka“ …

Tako je glasila ta pjesma ,dakle on je za njih dvoje platio. No ,zatim gazda i gazdarica ,te služavka i oni su gledali „mukte“ . Oni su kao hotelijeri imali takeđer „počasno mjesto“.
Četiri žandarma imali su „popust“ na ulaznice i „počasno mjesto“ kao predstavnici vlasti.
Konačno su najozbiljniju publiku predstavljali Nijemci , dvoje stranaca mati i sin , koji su već zbog toga što su platili cijelu ulaznicu morali imati također „počasno mjesto“.
Napolju u Malinskoj ljevala je kiša …
Noć je bila tamna kao u rogu. Tu unutra osjećali smo se kao odsječeni od svijeta.
Sjedili smo na „počasnim mjestima“ promatrajući čovjeka u ogrtaču stidjeći se sami među sobom koliko nas je bilo malo.
No .orijaša kao da to nije smetalo. Stajao je tamo gore na podiju od stolova nalik na galiju što je proživjela sve bure na oceanima a sad se smiruje tu u ovoj luci. Ovaj čovjek je bio onaj isti atleta što je četvrt stoljeća zapanjivao svijet svojom fantastičnom snagom…
Dok sam služio u vojsci – uvodi nas „Junak iz Like“ u svoju staru slavu – trebalo mi je 6 litara mlijeka i 3 kile mesa na dan. Sedam pušaka sam slomio kada je komandirao ono kako se veli – a sada –
„Na gotovs“ – uskoči jedan od žandara – jest bile su gotove – zaključi atleta – pa su me otpustili iz vojske. Njemac i Njemica nisu ništa razumjeli pa je „Junak iz Like“ morao prevesti na njemački svoje tumačenje …
Zeks liter milih – tumačio je on a dama sa plavim očima i njezin sin ,zadivljeno me pogledala dugim nijemim pitanjem, Ja kimnuh ozbiljno glavom. No njihovo divljenje bilo je još veće kad je „Junak iz Like“ stao golom šakom zabijati čavle u jelovu dasku … -Ha gut ? – pitao je atleta iznenađenu publiku.
Zatim stade savijati oko vrata željezne šipke , kidati lance sapete u grudima i udarati golom sabljom po tvrdim mišićima. Žena putujućeg pjesnika Pinčića skrivala je oči rukavom ali Njemci su izdržali … I opet su me njihove oči gledale zapanjenim pitanjem. Ja sam poslije svakog prikaza ozbiljno potvrđivao pokretom glave i tako otkupljivao svoju „počasnu ulaznicu“. Zatim je slijedilo objašnjenje o Marijanovim duplim kostima u rukama i na šiji…
Svaki čovjek otpoče on – ima dvije ruke. – Samo ja ne ! Uskoči jednoruki i jednoki pjesnik sa „počasnom ulaznicom“ Junak iz Like očito nije računao s jednorukom publikom pa se načas smeo … - Ali ja , imam četiri ! Dovrši onda neznajući što bi rekao na onu primjedbu.
Poslije toga uzme pokazivati rendgenske snimke svojih ruku po kojima se doista moglo vidjeti da ima duple kosti. Tim kostima mogu danas zahvaliti što sam postao svjetskim šapiononom .do danas ne pobjeđenim. Dok je on to preveo na njemački jezik ja sam listao po njegovoj golemoj knjizi slave. Sadrži oko 1000 stranica dokumenata , slika i novinskih članaka iz čitavog svijeta.
Bili su to hvalospjevi štampani na engleskom , turskom , njemačkom , francuskom , talijanskom , španjolskom , arapskom , kineskom , japanskom i bezbroj drugih jezika.
Ovdje su bile sadržane uspomene puteva preko svih oceana svijeta. Opisi fantastičkih predstava na kojima su padale basnoslovne sume novca i priznaja najuspješnih ličnosti.
Na brižno oblijepljenim stranicama knjige bile su izljepljene slike čovjeka koji drži u zubima bure a sa drugim udara po njemu.

„Odlikovanja“

Zatim je bilo slika kako šest američkih radnika sa golemim kladivima u rukama razbijaju na čovjeku ispod Velebita kamen od 600 kg težine.
Neke slike predstavljale su Marijana u borbi sa četiri konja koji su uzaludno pokušavali rastaviti ruke atlete iz Like.
Vidio sam fantastične prizore gdje orkestar sjedi na pijedestalu ispod kojeg leži Marijan Matijević … Muzika je na meni svirala marš , Junak sam iz Like ja“ – Objasni atleta.
U Pekingu svijao sam potkove golim rukama a prstima ruku kidao snopove od 80 igraćih karata , među prstima vrtio sam čelični štap od 27 kg.
Čovjek u kupaćem ogrtaču boje starih zastava govorio je istinu. Sve je to bilo sadržano i u debeloj knjizi „Najjačeg čovjeka na svijetu“ koje on prikazuje publici jednako kao svoja zlatna i srebrna odličja.
Petokrunke savijao je zubima kao da su od pleha , a lance lomio kao perece.
Kazala na uri odmjerala su sve brže i brže , vani je ustrajno ljevalo. Svaki put se učinilo kao da nas broji iznova da vidi hoće li s utrškom moći platiti svinuto željezo. Ono dvoje Njemaca bili su naprosto zapanjeni. Bile su to zakašnjele turističke lastavice koje je rat spriječio da napuste naš jug pa su ostale čekajući tu na otoku …
Kiša nije prestala ,ponekad bi snažan vjetar zapljusnuo prozore i publika bi se nelagodno okretala na onu stranu . –Ovako pada u Boliviji po dva mjeseca tješio bi nas Matijević.
„Bata“ ima tvornicu cipela. „Tivar“ ima tvornicu odjela. „Arko“ Ima tvornicu likera. „Ford“ tvornicu automobila – Započe odjednom „Junak iz Like“ , a ja imam tvornicu šećera …

Gdje ? Zapita pjesnik !
Ovdje – odgovori atleta i pokaza na vlastiti trbuh. Da ne mislite gospodo da ja zbog nužde pod stare dane idem predstavljati. Moram vam reći da to činim zbog toga da mogu jesti .
A dovoljno smijem jesti samo ako putujem i radim nešto teško . A ja ,ja to ovo činim ! …

PRIPREMIO
Andrija Matijević



Nije da bi prekinuo šutnju koja nastala ,nastavi Marijan…..Kad sam došao na rad u Njemačku posao sam dobio na kopanju kanala «Car Willim» kod Berlina. Zanimala su me sportska natjecanja na koja sam rado odlazio poslije posla. Tako jednom prilikom navratio sam u najveći njemački cirkus u kojem je nastupao najpoznatiji njemački hrvač Hugo Weber. Sačekao sam da vidim toga diva. Poslije nekoliko cirkuskih točaka pojavio se i on.Svoje vještine izvodio je pred podivljalom publikom,a onda upita? Ima li koga u gledalištu tko se smije pohrvati s njime.Pogledao sam oko sebe ,ali nitko se ne miče sa svog mjesta. U taj čas grupa mojih zemljaka Ličana poče me nagovarati da se javim na taj izazov. Dugo sam se omišljao i nećkao, ali moji sunarodnjaci još više navališe.Tada skidoh ličku kapu i radničku bluzu i uputih se između redova do pozornice. Gledaoci su se počeli smijati i dobacivati šale na moj račun. Uhvatio sam se u koštac s njime i poslije nekoliko minuta hrvanja s njime pomislim u sebi»Ma more li to bit da me ovaj žutokljunac pobijedi»…. U sedmoj minuti sam ga stegao i bacio na pod da mu je pjena udarila na usta. Pri izlasku iz arene dočekao me velik broj novinara sa bilježnicama i blicevima.Međutim to nije kraj priče jer taj moj prvi nastup završio je neslavno. Završio sam u zatvoru. Naime na izlasku iz arene dočekala me policija,i stavila mi lanac sa lokotom na ruke. Nisam shvatio o čemu se radi – priča Marijan- tražio sam da me puste.Policajci su se samo lukavo smiješili.-Ja sam onda jednim trzajem pokidao lanac –pričao je dalje Likota-,a policajci su se samo zgledali ne mogavši progovoriti ni riječi. Ipak sam da ne pravim gužvu otišao sa njima do zatvora.Sutradan među radnicima ,koji su gradili kanal nije bilo Matijevića. Inženjer Meckenzen(poznati vojskovođa kasnije u prvom svjetskom ratu) rukovodilac radova na kanalu.Intervenirao je i tako sam pušten iz zatvora.Sa tim riječima završio je svoju produkciju. Preostali dio predstave ispunioje Marijanov učenik mladi Šime Katrunar iz Grižana. Ali kad sam se digao na odlazak ščepa me Marijanova snažna šaka.-Vi ste sutra moj gost na ručku. Imam jednog velikog zubatca. Odbiti tako veliki poziv na ručak čovjeku koji na sebi može držati cijeli orkestar znači počiniti samoubistvo.Njegovo dobroćudno prijateljsko lice odavalo je pošten karakter.
Jednom sam za ručak pojeo cijelo janje- reče ravnodušno čisteći tanjur,a u meni jeknu kao udarac kamenom.Cijelo vrijeme mislio sam na onih 6 litara mlijeka,3kg mesa a sada eto još i ovo janje. A kako da više ne radiš one velike stvari? –Radim !!!-Reče on nekako kao u neprilici.A onda zar ne znaš da mi je u Rijeci polomljena i razrezana ruka kad sam spašavao Sokolsku zastavu u Rijeci…..Pa ta bolest »ŠEĆER» Ali nitko me još nije pobijedio. Zatim stade pričati o naj slavnijim danima svoje karijere.-Nikada me nitko nije pobijedio! Prošao sam ti cijeli svijet:Europu,Sjevernu i Južnu Ameriku,Kinu, Aziju, Japan …….To je bio život-Koliko je moglo pasti novca –najviše- na jednoj predstavi u isto veče? Sto i pedeset tisuća u Sjevernoj Americi sveca mi….-Sto i pedeset tisuća ponovih ja! Puno si novaca zaradio Marijane.On slegnu ramenima snuždeno ali se držao ponosno.Odjednom mi se učini malim sitnim čovječuljkom koga je život strahovito razočarao.Preko milijun dinara sam podijelio u dobrotvorne svrhe….. Za siromahe - reče on zamišljeno.Imam o tome potvrdu.Golemi div bio je sada blag kao janje.Spominjao je najslavnije hrvače svijeta:-Ettore,Tiberija ,Hugo Weber, Caju Josafata,Nikola Petrov,Rusa Nikolova……….Sve sam ih oborio s nogu- reče-.Nije mi nitko smio izaći na megdan.Marijan i sada tvrdi da se ne boji ogledati s nekim ,ali se u njegovu glasu osjeća labuđi pjev!!!! Iz čitave njegove pojave izbijala je nečujna predsmrtna pjesma slave «Junak sam iz Like ja ».!!!!Nesvjesno ju je osjećao i sam.Znao je da negdje u prikrajku čekaju lešinari da se dočepaju ,čekaju u prikrajku da se orijaš sruši u prah pa da ga onda raščerupaju i dovrše s njim.Ali on još uvijek nastoji da se održi na nogama …….Njegovi naj ljepši uspjesi već su skoro zaboravljeni.No on i sada spominje brzojav engleskog admirala Fishera koji ga je pozvao u Englesku da se bori na krstašu « London » protiv najjačih mornara engleske flote.Dvadeset sam ih oborio !!Reče a oči mu zablistaju.Nakon kraće šutnje on se sjeti velike svoje predstave u nekadašnjem carskom dvoru kraj Pešte.Producirao sam se to veče pred Franjom Josipom kod koga su gostima bili kraljevi: Milan Obrenović -srpski, engleski kralj Gjorgje, Bugarski kralj Ferdinand i rumunjski zaboravio sam mu ime. Dvije tisuće kruna dobio sam to veče od Franje Josipa. K tomu 100 zlatnih jubilarnih…….Eh……A jesi li se kada zaljubio .Zaljubio i oženio. Ej ,to je bila ženidba!Oženili smo se .Imali smo jedanaestero djece .od kojih je samo šestero ostalo živo.Lj,ubica, Marko, Štefica,, Mira ,Nikola i Zdenka. Eno ih u Županji u Slavoniji.Sin mi je jedan postao inženjer a drugi dao se u trgovinu…A ,ti ,upitah ga? A ja sam ostao kod starog zanata.Pošao sam opet u svijet.Sada mislim u Perziju i opet u Tursku.Tri puta sam prešao ocean ali četvrti puta neću……. Potom se rastasmo. On krenu u Aleksandrovo da načini reklamu za svoju predstavu ,a ja, parobrodom za Bašku. Kad se kasnije sretosmo u Krku sjetih se i nehotice one njegove rečenice –Od iste smo brandže ja i ti-!!!!
PRILAGODIO:
Andrija Matijević










Za sada toliko !

Hvala svima na čitanju bloga !