JUNAK IZ LIKE

UVOD / SAŽETAK: Prošlo je pedeset i sedam godina od kako je umro „Herkul sa zlatnim srcem“, Marijan Matijević, čovjek urođene tjelesne snage i dobrote. Rođen je 1878. godine u Dubokom dolu pokraj Gračaca u Lici, živio je u selu Grab, a oženivši se Irenom Kohn, preselio se u Županju, gdje je i umro 1951. godine. Kako se ove godine spominjemo 130. godišnjice njegova rođenja, predstavljamo ukratko Marijanovu biografiju i njegovu neobičnu životnu priču.

SAMSON MODERNOG DOBA
Marijan Matijević rođen je 10. siječnja 1878. godine pored Gračaca u zaseoku zvanom Duboki Dol. Roditelji, otac Filip i majka Ika, imali su brojno potomstvo, spominje se čak sedamnaestero djece, iako ih je manje poživjelo do odrasle dobi. Matične knjige rođenih i krsni listovi u župnom uredu u Gračacu potvrđuje kako su djeca iz obitelji Matijević bila krštena u rimokatoličkoj crkvi. Otac mu je bio šumski radnik, a majka domaćica, i kuću su imali u zaseoku Grab pored Gračaca, na dijelu koje lokalno stanovništvo zove Mrtve bare.
Težak život koji mu je nametnuo lički krš natjerao je Marijana da se od djetinjstva navikne na fizički rad; pomagao je roditeljima u čuvanju stoke, radu na polju i poslovima oko kuće. Sam je za sebe znao reći kako je rođen pod „silnim Velebitom…, gdje se sije rđa, a junaci niču“. I baš takav je junački bio i njegov život. Odlazeći kao mladić u svijet „trbuhom za kruhom“, već se tada isticao nadljudskom snagom i izdržljivošću. Poslije će ga u životu prozvati „najjačim čovjekom na svijetu“, „modernim Samsonom“ i „Herkulom zlatnog srca“. Nije imao prilike za osnovnoškolsko obrazovanje u obližnjem Gračacu, izjavio je: „Tuneli i tvornice bili su mi škole, a budak, sjekira i pila – pero i olovka!“. Roditeljski dom napušta oko šesnaeste godine kada odlazi tražiti posao po rudnicima u Istri i Primorju, a jedno je vrijeme radio i kao radnik na pruzi.
U dalekom Berlinu gdje je već radio od osamnaeste godine, ovaj naš junak iz Like okušao je snagu sa najjačim hrvačem toga doba, Hugom Weberom. Marijan je prilikom posjeta berlinskom cirkusu na izazov nadmenog Webera odgovorio tako što je skinuo sa sebe svoju ličku kapu i radničku bluzu, te nakon nekoliko rundi slavodobitno otresao Webera o pod arene. Potaknut nagovorima svojih prijatelja Ličana i kolega radnika pristao je na okršaj, a dodatni motiv bila je i nagrada od pet stotina zlatnih maraka onomu koji bi pobijedio Webera u hrvanju. „Dugo sam se nećkao, ali moji sunarodnjaci još više navališe. Tada ja skidoh ličku kapu i radničku bluzu te se uputih između redova do pozornice“ izjavio je poslije.
Mnogo puta proputovao je svijetom dajući priredbe u teškoatletskim disciplinama – hrvanju i dizanju tereta, ali i lomljenju lonaca, natezanju sa zapregama. Porazio je najpoznatije hrvače svoga doba: Zavattu, Nikolova, Tiberija, Webera. Početkom 20. stoljeća kročio je na tlo SAD-a, i tamo započeo samostalnu karijeru. Nastupao je po raznim teškoatletskim natjecanjima, ali i davao samostalne „produkcije“, kako ih je nazivao.Ti su prvi nastupi bili kombinacija hrvanja slobodnim stilom i ulične borbe te scenske točke dokazivanja snage i izdržljivosti, uz određenu glazbenu potporu. Njegova krupna konstitucija i snaga koju je posjedovao u rukama omogućile su mu da tokom svojih nastupa s lakoćom kida lance, savija željezne štapove, lomi drvene grede, razbija kamen, dere debele špilove karata, ili pak drži ruke skupljene tako čvrsto da ih ni par konja nije mogao rastaviti. Postoji i fotografija na kojoj Marijan zubima drži u zraku bure od pedeset litara. Prstima je mogao sa lakoćom savijati željezni novac, ili primjerice dlanom zabijati čavle u dasku pa ih vaditi prstima.
Od mnogih priča koje i danas kruže o Marijanovoj snazi neke su već poprimile mitske razmjere. Posebno je fascinantna ona iz New Yorka, kada je u luci rukama povukao dva trgovačka broda povezana pomoću užadi. Drugi primjer je kada je golim rukama držao zrakoplov u polijetanju. Naime, priča se kako je za zrakoplov bilo privezano uže, pilot je pritiskao papučicu gasa, a Matijević mu primivši uže rukama, nije dopustio da se pomakne sa mjesta. Marijan je zubima savijao željezni novac kao žvakaću gumu, prstima derao špil karata. Bocu šampanjca ili piva nikad mu nije otvarao konobar, jer je laganim stiskom prstiju drobio grlo. Imao je tako snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao ispuhati kao papirić. Nakon što su se i svojim očima uvjerili u Marijanovu snagu, članovi kluba „Atletion Comission“ dodijelili su mu zlatnu kolajnu s natpisom „The World Strongest Man“ – najjači čovjek na svijetu.
Matijević je osvojio brojne nagrade i medalje, primjerice zlatnu medalju u Turskoj, iz ruku turskog sultana Abdulaha Hamida II u Carigradu. Bio je jedini kršćanin na carigradskom dvoru koji nije pao ničice pred sultana te taj čin objasnio time „da se klanja samo onome tko je jači od njega“. Navodno je jednom nastupao i pred samim carem Franjom Josipom I prilikom neke zabave u Pešti. Neke od demonstracija snage koje je redovito prikazivao bile su i savijanje debele željezne šipke, razbijanje kamena od 150 kilograma na prsima i mnoge druge nevjerojatne stvari koje su tog „ličkog Herkula“ proslavile u svijetu.


TAJNA NJEGOVE SNAGE
Marijan je sudjelovao u uličnim sukobima izazvanim protuhrvatskim demonstracijama u gradu Rijeci početkom 1907. godine. Tada su riječki Talijani i Mađari napali pripadnike „Hrvatskog sokola“, koji su se nakon Prvog hrvatskog svesokolskog sleta, održanog u Zagrebu krajem 1906., vraćali preko Rijeke svojim kućama u Istru i Dalmaciju. Talijani su tada preoteli sokolima hrvatski i sokolski barjak, koji je Marijan junački vratio nazad. Ojađeni i zavidni Talijani gradom su počeli raditi nerede. Po legendi, njih dvjestotinjak napalo je Matijevića, no on se herojski othrvao, iako je iz okršaja izašao slomljene ruke i s nekoliko rana od uboda nožem. Sporadični sukobi trajali su par mjeseci dok se nije umiješala vojska i primirila ih. Sukob je i opjevan pod naslovom „Junačtvo Marijana Matijevića - našeg hrvatskog junaka i atlete prigodom bune na Rijeci (Fiumi) 1907.“
1908. kreće na svoju drugu turneju preko Atlantika. 1912. nakon nastupa u Chicagu dopustio je liječnicima da ga pregledaju i ustanove uzrok njegove nadljudske snage. Kako je takva snaga bila misterij i fenomen mnogima, liječnici su obavili pretrage i uz pomoć rendgenskih snimki utvrdili da njegove mišiće na rukama, grudnom košu i vratu, prekriva dvostruko koštano tkivo.
Marijan je bio oženjen Irenom Kohn, kćerkom nekadašnjeg poznatog židovskog bankara i vlasnika hotela „Kej“ u Orašju, koju je upoznao na jednom svom nastupu. Vjenčani list dokazuje da su crkveno vjenčani 06. veljače 1915. u crkvi Sv. Marije u Zelinovcu, okružje Bihać, kotar Bosanski Petrovac a kao mjesto stanovanja je navedeno: Vrtoče, kod Bosanskog Petrovca. Kasnije su se preselili i živjeli su u Županji, gdje su kupili kuću u dijelu zvanom Gaćanci i imali su šestero djece. Supruga Irena, sama i vrlo požrtvovno, snosila je teret odgoja djece, radi Marijanovih čestih odlazaka i nastupanja posvuda po svijetu.
U New Yorku 12. travnja 1927. godine, na primanju kod prijatelja i zemljaka Nikole Tesle i prof. Mihajla Pupina, Marijan je donirao novac za Teslu i njegova istraživanja. Pupin je, pak, za uspomenu uzeo komad potrganog lanca koje je Marijan te večeri pred gostima u šali izlomio kao suvenire. Potporu svojim priredbama pronalazio kod svojih sunarodnjaka, iseljenika iz Hrvatske, koji su već čuli o njegovim egzibicijama i rado ga ugošćavali u zavičajnim klubovima.
Na jednoj velikoj priredbi u SAD-u, voditelj predstave najavio ga je ako „najjačeg Austrijanca“, jer je tada Hrvatska još bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Marijan ga je ispravio i rekao: „Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac, ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita, tamo di se rđa sije, a junaci niču…, di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije mira konačio, niti spokojan osvita…“
Pred Uskrs 1929. godine nastupa u Buenos Airesu, iduće dvije godine daje „produkcije“ po Peruu, Čileu i Urugvaju. Za sve to vrijeme šalje novac u domovinu obitelji, ali i kao pomoć potrebitim krajevima. 1931. dospio je čak i u Kinu! Marijan je često isticao svoje hrvatsko porijeklo i svoju odanost rodnom zavičaju. Ponekad je na svojim nastupima nosio tradicionalnu „ličku kapu“ i isticao za sebe „No, I am Croat! Io soy Croato!“, ako bi ga promotori pogrešno predstavili bilo kao Austrijanca, Nijemca ili Francuza.


VELIKI DOBROTVOR
Po snazi ali i po dobroti, nitko mu nije bio ravan. Cijeli svoj život darivao je zarađeni novac u korist ratom stradalih krajeva te organizacijama Crvenog križa, domovima invalida i ratne siročadi, bolesnoj i nemoćnoj djeci. Novac mu nije puno značio. Sebi je ostavljao tek toliko koliko bi mu trebalo za život. Sva svoja odlikovanja i sve jubilarne zlatnike, sav papirni novac, sve dragocjenosti prodao je pod lomljeno zlato, a kada se Županja elektrificirala, donirao je za struju, te je sam imao petrolejku do kraja života. Tim primjerom je i opet potvrđivao odlike svoga atletskog duha – nesebičnost, humanost i solidarnost. U sedamdeset trećoj godini još je uvijek nastupao, slao novac za obnovu ratom razrušenih krajeva, te dobar dio zarade ostavljao Crvenom križu, i izvan Jugoslavije. Predstave je reklamirao sloganom: „Junak iz Like koji je do sada proputovao cijeli svijet i bio tumačem naših narodnih, viteških, sportskih i fiskulturnih vrlina, daje veliku priredbu u korist postradalih krajeva.“ Brojna sačuvana dokumentacija i potvrdnice svjedoče o njegovim donacijama.
Matijević je prikupljao novac na poslijeratnim nastupima po Jugoslaviji a brojne priznanice svjedoče kako ga je odmah donirao potrebnima. I sam Josip Broz Tito, saznavši za njegov osebujni život i uspjehe, odlučuje ga odlikovati 1947. Ponudio je Matijeviću autobus za nastupe, privatni automobil uz vozača, odlikovanja i doživotnu mirovinu. Marijan je pristao na odlikovanja, te na automobil i vozača ali je doživotnu mirovinu odbio riječima: „Dok sam živ, ja ću sa svojih deset prstiju svoju djecu hraniti.“ Isto tako dobio je svečanu uniformu, za koju se smatra da ju je nosio sam Tito, a na koju je okačio svoje brojne medalje i odlikovanja.
Zanimljivo je da je sada još živući Marijan Spajić ispričao anegdotu koja se dogodila u Vukovaru 1948. Pukovnik Gromkov, visoki oficir ukrajinske Crvene armije, prvak Rusije u hrvanju, službovao je u Vukovaru i priređivao hrvačke turnire. Čuvši da u Županji živi nepobijeđeni hrvač i najjači čovjek na svijetu, iako starac, Gromkov je izazvao Marijana da se sa njim pohrva, obećavši mu novac od ulaznica i sve medalje koje ima. Marijan je sa oduševljenjem prihvatio izazov i sa svojim prijateljem i imenjakom Spajićem zaputio se put Vukovara. Gromkov vidjevši da je Marijan starac od 70 godina, sažaljivo je htio odustati od hrvanja misleći da će povrijediti vremešnog junaka. Marijan ga je ipak nagovorio da pristane na okršaj. U publici je nastao smijeh jer se činilo da će mlađahni Gromkov ustuknuti pred starcem. Kada su se skinuli u hrvački triko pred borbu, Marijan je izgledao jak i mišićav, nije se vidjela razlika u godinama između dvojice hrvača na divljenje publike. Nakon desetak minuta klinča Gromkov je završio na podu i zapomagao da ga Marijan pusti iz svog čeličnog zagrljaja. Na oduševljenje prisutnih, ovacije i pomalo smijeha Marijan je izašao kao pobjednik, rekavši: „Te tvoje medalje zadrži za sebe jer ih ja kod kuće imam košaru, a novac od ulaznica ipak ću uzeti.“ Spajić priča kako su se od tih novaca fino pogostili u hotelu „Dunav“ počasivši prisutne, a ostatak novaca Marijan je odnio u vukovarski Crveni križ.
Zanimljiva priču donosi i baka Mara Bušić; svaki put kada bi se Marijan vraćao sa svojih turneja po svijetu, odlazio bi u lokalne dućane i namirivao dugove upisane u bilježnice, sa listama dužnika, za svoje susjede koji su ga od milja svi zvali ćaća. Nije bio škrt i nije pravio razliku između svoje vlastite djece i djece iz susjedstva. „Nisam ni znala što je čokolada“, sjetnim glasom priča baka Mara, „dok ih Marijan nije donosio i dijelio po susjedstvu. Tada sam imala 18 godina, i svega se dobro sjećam“.
Marijan je 1942. posvojio 14-godišnjeg mladića Milu Vulića, iz ustanove za nezbrinutu djecu u Zagrebu, i spasio ga od novačenja u ustašku mladež te ga doveo u Županju. Iako još uvijek iznimno jak i snažan, tokom Drugog svjetskog rata nije službovao ni u jednoj vojsci jer se odbio se boriti na bilo kojoj strani. Poznata je epizoda kada su početkom Drugog svjetskog rata hrvatske domobranske ili pak ustaške postrojbe ušle u kuću Matijevićevih želeći prisiliti Irenu da, kao Židovka, nosi žutu traku. Marijan je ljutito poručio da donesu još sedam traka za njega i djecu. Vojnici se više nisu vratili. Ali obitelj je ipak platila danak; mlađi sin Nikola pridružio se domobranskim postrojbama, te postao časnik, dok je stariji Marko završetak rata dočekao kao kapetan partizanske postrojbe. Baka Slavica Vulić, supruga pokojnog Mile Vulića, priča kako je tokom tih ratnih godina Marijan vježbao u dvorištu obiteljske kuće, kako bi ostao u snazi i formi. Tada bi pozvao dvadesetak mladića iz susjedstva i pripremio za njih uže od crkvenog zvona. Po desetak mladića bi prihvatilo krajeve užeta sa obje strane a Marijan je stajao u sredini pa bi lijevom i desnom rukom povukao obje strane a mladići bi završili na hrpi te bi nastao opći metež. Zanimljivo je i to da susjed Verković priča kako nitko nije vjerovao da u zubima Marijan može držati burad od pedeset litara, punu vode, a tu sumnju on osobno opovrgava jer je on taj koji je punio burad vodom.
Osim u snazi on je bio rekorder i u jelu. Tako je za ručak mogao pojesti četiri kilograma telećeg mesa, a ka da bi se dobro iscrpio, „stradalo“ bi i cijelo janje. Znajući da boluje od dijabetesa, svejedno je ustrajao na fizičkim aktivnostima. Godinu dana prije smrti u Županji je na kolodvoru gurao natovarene vagone. Kada su ga pitali može li još uvijek učiniti nešto kao u mladosti rekao je da više ne može šakom zakucavati čavle u dasku, ali da još može zadržati jedan par konja u pokretu. Starija generacija Županjaca, poput živuće Anđe Zoko, prisjeća se kako je u svojoj sedamdeset i drugoj godini života znao vući vagone na željezničkom kolodvoru ili savijati teške metalne šipke, tjelovježbe radi. Sa sobom je često znao nositi željezni štap težak 10,7 kilograma, koji se danas čuva u vinkovačkom muzeju.
Sedam dana prije smrti posljednji je put nastupao u Županji, tražio je nekog da se sa njim pohrva, a ako taj pobjedi, poklonit će mu za nagradu sva svoja odlikovanja koja je svojom snagom zaradio po svijetu. No dovoljno hrabrog i jakog protivnika nije bilo. Umro je od upale pluća, jer se nakon posljednjeg nastupa onako mokar i znojan nije presvukao. Prevezen je u Zagreb, gdje je u bolnici umro. Nakon smrti prevezen je nazad u Županju i pokopan na mjesnom groblju na sam Božić 1951. godine.
Udruga Ličana „Marijan Matijević“ iz Županje radi na prikupljanju i sistematiziranju povijesne građe o Marijanu Matijeviću. Želja nam je upoznati širu javnost s likom i djelom ovog velikog čovjeka, sportaša i dobrotvora, sina kršne Like. Otvaranje memorijalne kuće u Gračacu i Županji, postavljanje spomenika Marijanu u Županji, publiciranje biografije o njegovom liku i djelu, samo su neke od potreba kako bi Hrvatska i svijet upoznali ovog velikog patriota i kozmopolita. Njegov pustolovni duh nije ga činio vrhunskim profesionalnim sportašem, prema današnjim mjerilima, no brojna priznanja i medalje svjedoče o njegovoj prepoznatljivosti i medijskoj slavi u domaćim i svjetskim okvirima svog vremena.
Ovom Hrvatu, Ličaninu, koji je u svijetu bio poznat po snazi, velikodušnosti i toplini, treba dati mjesto u povijesti koje zaslužuje, jer kod nas nije dovoljno poznat i priznat. Također Županja treba postati poznata i kao mjesto u kojem je živio Marijan Matijević, te koje će ubuduće biti domaćin svima koji će dolaziti i odavati počast „Junaku iz Like“. U ovoj godini kada se obilježava 130. obljetnica Marijanova rođenja pozivamo sve zainteresirane da se obrate na kontakte udruge i pomognu nam u ostvarenju ove plemenite misije.

Andrija Matijević
Drago Župarić-Iljić

Prošlo je 55 godina kako je umro "Herkul sa zlatnim srcem".
Rođen 10. siječnja 1878. u Gračacu.
Kako je rekao rođen sam gdje se rđa sije a junaci niču.
Zarađivao je zahvaljujući svojoj tjelesnoj snazi, a prihode
davao u dobrotvorne svrhe.Kad se Županja elektrificirala
sav svoj imetak dao je za struju ,a on sam imao je petrolejku
do smrti. Moderni Samson rekao je i ovo:
"Tuneli i tvornice bili su mi škole , a budak , sjekira i pila
pero i olovka."
Junak iz Like umro je 21.12.1951. u Zagrebu a pokopan je na županjskom groblju 23.12.1951.
U 73. godini još pri snazi imao je zadnju predstavu.
Onako mokar i znojan nakon nastupa nije se presvukao,
vjetrić koji mu je godio bio je i koban. Zaradio je upalu pluća,
a već je imao povišen šećer . Prevezen je u Zagreb gdje je u bolnici
i umro . Nakon smrti prevezen je u Županju i sahranjen na
mjesnom groblju u prosincu 1951.
Andrija Matijević, koljenović ,daljni rođak ,grana sa tog debla
godinama traži i sakuplja sve što mu je dostupno. Trenutno
raspolaže sa velikom arhivom svoga rođaka Marijana.
Pojavljuju se na stranicama interneta izmišljotine i neistine
tj. nagađanja i omalovažavanja toga velikog svjetskog junaka
koji je znan od Chikaga do Pekinga.
Evo samo jedan mali dio materijala koje posjedujem.
Opširnije će izaći u novoj knjizi koju pišu i uređuju :
Prof. dr. Ante Bežen , Prof. Mile Mudrovčić i Andrija Matijević.
Sve je to blagoslovio povjesničar msg. prof. dr.Mile Bogović iz
Gospića i njegov tajnik mag. Draženko Tomić.

GALERIJA SLIKA:

LABUĐI PIJEV ORIJAŠA , NAJJAČEG ČOVJEKA SVIJETA

61-godišnji Ličanin



Subota 16 .listopada 1939. u Malinskoj na otoku Krku . Intervju napravio F.M. Fuis.
-Velepoštovane gospođe i poštovana gospodo !
Čast mi se prestaviti vama : Svjetski sam šampion u grčko-rimskom hrvanju i teškoj atletici Marijan Matijević. „Junak iz Like“ . Rođen sam u Gračacu pod kršnim Velebitom , gdje zmije plazu , gdje zelembaći skaču , gdje gušterice poskakuju , gdje lisice viju a vukovi urlaju, gdje se rđa sije a junaci niču … Otišao sam kao ličko dijete u široki svijet , radio sam po štrekama , tvornicama, tunelima , šumama , kamenolomima , i tvrđavama.Tvornice i tuneli to su bile škole i gimnazija , pijuk i lopata to su bile pero i olovka.Ja koji nisam znao čitati ni pisati . postao sam prvi svjetski prvak u grčko-rimskom hrvanju. Ponosna lica i golemih šaka stajao je na visokom podijumu dotičući se glavom gotovo širokog stropa gostionice,-
posred hrpe pivskih bačava , željeznih traverza , raznih šipaka , lanaca i gomile teškog kamenja . Bio je odjeven u dugi kupaći ogrtač . koji podsjeća na ratni barjak , što je sa svojim zastavnikom prošao sva ratišta svijeta .
Čovjek je govorio nekako naročito meko što dolazi od pomanjkanja prednjih zubi sa kojima je ovaj div nekada dizao šest stotina kilogramam u vis.
Sad je stajao tu pred nama u ovoj sobi u ponosnoj pozi i obasjan nježnim el. svjetlom.
Broijo je bez glasa publiku koja je sjedila pred podijem.
Bilo nas je svega dvanaestero . Ja priznajem nisam platio ulaznicu , jer predstavljač nije htio da primi od mene novac .
Ni govora moj gospodine – rekao je „Junak iz Like“ – vi ne plaćate i tu vam ni Bog ne pomogne . Mi smo jedna brandža … vi imate počasno mjesto >> …
Ova rečenica o „brandži“ ulila mi je naročit respekt prema predstavljaču goleme šape , koje su mi prikazivale odlikovanje. Ja sam uvidio da ne bi imalo smisla protiviti se pa sam bez otpora zauzeo „počasno mjesto“ . No nisam ja jedini koji je gledao „mukte“ reprizu nekadašnjeg“Junaka iz Like“ .
Desno do mene je sjedio polu slijepi putujući pjesnik ,popularni Pinčić sa svojom ženom.
On je do duše za sebe i ženu platio „u naravi“ što je pred početkom predstave oddeklamovo
pjesmu koju je čas prije skovao:

„Predstavljam vam braćo ličkoga junaka kakvog još nije porodila majka“ …

Tako je glasila ta pjesma ,dakle on je za njih dvoje platio. No ,zatim gazda i gazdarica ,te služavka i oni su gledali „mukte“ . Oni su kao hotelijeri imali takeđer „počasno mjesto“.
Četiri žandarma imali su „popust“ na ulaznice i „počasno mjesto“ kao predstavnici vlasti.
Konačno su najozbiljniju publiku predstavljali Nijemci , dvoje stranaca mati i sin , koji su već zbog toga što su platili cijelu ulaznicu morali imati također „počasno mjesto“.
Napolju u Malinskoj ljevala je kiša …
Noć je bila tamna kao u rogu. Tu unutra osjećali smo se kao odsječeni od svijeta.
Sjedili smo na „počasnim mjestima“ promatrajući čovjeka u ogrtaču stidjeći se sami među sobom koliko nas je bilo malo.
No .orijaša kao da to nije smetalo. Stajao je tamo gore na podiju od stolova nalik na galiju što je proživjela sve bure na oceanima a sad se smiruje tu u ovoj luci. Ovaj čovjek je bio onaj isti atleta što je četvrt stoljeća zapanjivao svijet svojom fantastičnom snagom…
Dok sam služio u vojsci – uvodi nas „Junak iz Like“ u svoju staru slavu – trebalo mi je 6 litara mlijeka i 3 kile mesa na dan. Sedam pušaka sam slomio kada je komandirao ono kako se veli – a sada –
„Na gotovs“ – uskoči jedan od žandara – jest bile su gotove – zaključi atleta – pa su me otpustili iz vojske. Njemac i Njemica nisu ništa razumjeli pa je „Junak iz Like“ morao prevesti na njemački svoje tumačenje …
Zeks liter milih – tumačio je on a dama sa plavim očima i njezin sin ,zadivljeno me pogledala dugim nijemim pitanjem, Ja kimnuh ozbiljno glavom. No njihovo divljenje bilo je još veće kad je „Junak iz Like“ stao golom šakom zabijati čavle u jelovu dasku … -Ha gut ? – pitao je atleta iznenađenu publiku.
Zatim stade savijati oko vrata željezne šipke , kidati lance sapete u grudima i udarati golom sabljom po tvrdim mišićima. Žena putujućeg pjesnika Pinčića skrivala je oči rukavom ali Njemci su izdržali … I opet su me njihove oči gledale zapanjenim pitanjem. Ja sam poslije svakog prikaza ozbiljno potvrđivao pokretom glave i tako otkupljivao svoju „počasnu ulaznicu“. Zatim je slijedilo objašnjenje o Marijanovim duplim kostima u rukama i na šiji…
Svaki čovjek otpoče on – ima dvije ruke. – Samo ja ne ! Uskoči jednoruki i jednoki pjesnik sa „počasnom ulaznicom“ Junak iz Like očito nije računao s jednorukom publikom pa se načas smeo … - Ali ja , imam četiri ! Dovrši onda neznajući što bi rekao na onu primjedbu.
Poslije toga uzme pokazivati rendgenske snimke svojih ruku po kojima se doista moglo vidjeti da ima duple kosti. Tim kostima mogu danas zahvaliti što sam postao svjetskim šapiononom .do danas ne pobjeđenim. Dok je on to preveo na njemački jezik ja sam listao po njegovoj golemoj knjizi slave. Sadrži oko 1000 stranica dokumenata , slika i novinskih članaka iz čitavog svijeta.
Bili su to hvalospjevi štampani na engleskom , turskom , njemačkom , francuskom , talijanskom , španjolskom , arapskom , kineskom , japanskom i bezbroj drugih jezika.
Ovdje su bile sadržane uspomene puteva preko svih oceana svijeta. Opisi fantastičkih predstava na kojima su padale basnoslovne sume novca i priznaja najuspješnih ličnosti.
Na brižno oblijepljenim stranicama knjige bile su izljepljene slike čovjeka koji drži u zubima bure a sa drugim udara po njemu.

„Odlikovanja“

Zatim je bilo slika kako šest američkih radnika sa golemim kladivima u rukama razbijaju na čovjeku ispod Velebita kamen od 600 kg težine.
Neke slike predstavljale su Marijana u borbi sa četiri konja koji su uzaludno pokušavali rastaviti ruke atlete iz Like.
Vidio sam fantastične prizore gdje orkestar sjedi na pijedestalu ispod kojeg leži Marijan Matijević … Muzika je na meni svirala marš , Junak sam iz Like ja“ – Objasni atleta.
U Pekingu svijao sam potkove golim rukama a prstima ruku kidao snopove od 80 igraćih karata , među prstima vrtio sam čelični štap od 27 kg.
Čovjek u kupaćem ogrtaču boje starih zastava govorio je istinu. Sve je to bilo sadržano i u debeloj knjizi „Najjačeg čovjeka na svijetu“ koje on prikazuje publici jednako kao svoja zlatna i srebrna odličja.
Petokrunke savijao je zubima kao da su od pleha , a lance lomio kao perece.
Kazala na uri odmjerala su sve brže i brže , vani je ustrajno ljevalo. Svaki put se učinilo kao da nas broji iznova da vidi hoće li s utrškom moći platiti svinuto željezo. Ono dvoje Njemaca bili su naprosto zapanjeni. Bile su to zakašnjele turističke lastavice koje je rat spriječio da napuste naš jug pa su ostale čekajući tu na otoku …
Kiša nije prestala ,ponekad bi snažan vjetar zapljusnuo prozore i publika bi se nelagodno okretala na onu stranu . –Ovako pada u Boliviji po dva mjeseca tješio bi nas Matijević.
„Bata“ ima tvornicu cipela. „Tivar“ ima tvornicu odjela. „Arko“ Ima tvornicu likera. „Ford“ tvornicu automobila – Započe odjednom „Junak iz Like“ , a ja imam tvornicu šećera …

Gdje ? Zapita pjesnik !
Ovdje – odgovori atleta i pokaza na vlastiti trbuh. Da ne mislite gospodo da ja zbog nužde pod stare dane idem predstavljati. Moram vam reći da to činim zbog toga da mogu jesti .
A dovoljno smijem jesti samo ako putujem i radim nešto teško . A ja ,ja to ovo činim ! …

PRIPREMIO
Andrija Matijević



Nije da bi prekinuo šutnju koja nastala ,nastavi Marijan…..Kad sam došao na rad u Njemačku posao sam dobio na kopanju kanala «Car Willim» kod Berlina. Zanimala su me sportska natjecanja na koja sam rado odlazio poslije posla. Tako jednom prilikom navratio sam u najveći njemački cirkus u kojem je nastupao najpoznatiji njemački hrvač Hugo Weber. Sačekao sam da vidim toga diva. Poslije nekoliko cirkuskih točaka pojavio se i on.Svoje vještine izvodio je pred podivljalom publikom,a onda upita? Ima li koga u gledalištu tko se smije pohrvati s njime.Pogledao sam oko sebe ,ali nitko se ne miče sa svog mjesta. U taj čas grupa mojih zemljaka Ličana poče me nagovarati da se javim na taj izazov. Dugo sam se omišljao i nećkao, ali moji sunarodnjaci još više navališe.Tada skidoh ličku kapu i radničku bluzu i uputih se između redova do pozornice. Gledaoci su se počeli smijati i dobacivati šale na moj račun. Uhvatio sam se u koštac s njime i poslije nekoliko minuta hrvanja s njime pomislim u sebi»Ma more li to bit da me ovaj žutokljunac pobijedi»…. U sedmoj minuti sam ga stegao i bacio na pod da mu je pjena udarila na usta. Pri izlasku iz arene dočekao me velik broj novinara sa bilježnicama i blicevima.Međutim to nije kraj priče jer taj moj prvi nastup završio je neslavno. Završio sam u zatvoru. Naime na izlasku iz arene dočekala me policija,i stavila mi lanac sa lokotom na ruke. Nisam shvatio o čemu se radi – priča Marijan- tražio sam da me puste.Policajci su se samo lukavo smiješili.-Ja sam onda jednim trzajem pokidao lanac –pričao je dalje Likota-,a policajci su se samo zgledali ne mogavši progovoriti ni riječi. Ipak sam da ne pravim gužvu otišao sa njima do zatvora.Sutradan među radnicima ,koji su gradili kanal nije bilo Matijevića. Inženjer Meckenzen(poznati vojskovođa kasnije u prvom svjetskom ratu) rukovodilac radova na kanalu.Intervenirao je i tako sam pušten iz zatvora.Sa tim riječima završio je svoju produkciju. Preostali dio predstave ispunioje Marijanov učenik mladi Šime Katrunar iz Grižana. Ali kad sam se digao na odlazak ščepa me Marijanova snažna šaka.-Vi ste sutra moj gost na ručku. Imam jednog velikog zubatca. Odbiti tako veliki poziv na ručak čovjeku koji na sebi može držati cijeli orkestar znači počiniti samoubistvo.Njegovo dobroćudno prijateljsko lice odavalo je pošten karakter.
Jednom sam za ručak pojeo cijelo janje- reče ravnodušno čisteći tanjur,a u meni jeknu kao udarac kamenom.Cijelo vrijeme mislio sam na onih 6 litara mlijeka,3kg mesa a sada eto još i ovo janje. A kako da više ne radiš one velike stvari? –Radim !!!-Reče on nekako kao u neprilici.A onda zar ne znaš da mi je u Rijeci polomljena i razrezana ruka kad sam spašavao Sokolsku zastavu u Rijeci…..Pa ta bolest »ŠEĆER» Ali nitko me još nije pobijedio. Zatim stade pričati o naj slavnijim danima svoje karijere.-Nikada me nitko nije pobijedio! Prošao sam ti cijeli svijet:Europu,Sjevernu i Južnu Ameriku,Kinu, Aziju, Japan …….To je bio život-Koliko je moglo pasti novca –najviše- na jednoj predstavi u isto veče? Sto i pedeset tisuća u Sjevernoj Americi sveca mi….-Sto i pedeset tisuća ponovih ja! Puno si novaca zaradio Marijane.On slegnu ramenima snuždeno ali se držao ponosno.Odjednom mi se učini malim sitnim čovječuljkom koga je život strahovito razočarao.Preko milijun dinara sam podijelio u dobrotvorne svrhe….. Za siromahe - reče on zamišljeno.Imam o tome potvrdu.Golemi div bio je sada blag kao janje.Spominjao je najslavnije hrvače svijeta:-Ettore,Tiberija ,Hugo Weber, Caju Josafata,Nikola Petrov,Rusa Nikolova……….Sve sam ih oborio s nogu- reče-.Nije mi nitko smio izaći na megdan.Marijan i sada tvrdi da se ne boji ogledati s nekim ,ali se u njegovu glasu osjeća labuđi pjev!!!! Iz čitave njegove pojave izbijala je nečujna predsmrtna pjesma slave «Junak sam iz Like ja ».!!!!Nesvjesno ju je osjećao i sam.Znao je da negdje u prikrajku čekaju lešinari da se dočepaju ,čekaju u prikrajku da se orijaš sruši u prah pa da ga onda raščerupaju i dovrše s njim.Ali on još uvijek nastoji da se održi na nogama …….Njegovi naj ljepši uspjesi već su skoro zaboravljeni.No on i sada spominje brzojav engleskog admirala Fishera koji ga je pozvao u Englesku da se bori na krstašu « London » protiv najjačih mornara engleske flote.Dvadeset sam ih oborio !!Reče a oči mu zablistaju.Nakon kraće šutnje on se sjeti velike svoje predstave u nekadašnjem carskom dvoru kraj Pešte.Producirao sam se to veče pred Franjom Josipom kod koga su gostima bili kraljevi: Milan Obrenović -srpski, engleski kralj Gjorgje, Bugarski kralj Ferdinand i rumunjski zaboravio sam mu ime. Dvije tisuće kruna dobio sam to veče od Franje Josipa. K tomu 100 zlatnih jubilarnih…….Eh……A jesi li se kada zaljubio .Zaljubio i oženio. Ej ,to je bila ženidba!Oženili smo se .Imali smo jedanaestero djece .od kojih je samo šestero ostalo živo.Lj,ubica, Marko, Štefica,, Mira ,Nikola i Zdenka. Eno ih u Županji u Slavoniji.Sin mi je jedan postao inženjer a drugi dao se u trgovinu…A ,ti ,upitah ga? A ja sam ostao kod starog zanata.Pošao sam opet u svijet.Sada mislim u Perziju i opet u Tursku.Tri puta sam prešao ocean ali četvrti puta neću……. Potom se rastasmo. On krenu u Aleksandrovo da načini reklamu za svoju predstavu ,a ja, parobrodom za Bašku. Kad se kasnije sretosmo u Krku sjetih se i nehotice one njegove rečenice –Od iste smo brandže ja i ti-!!!!
PRILAGODIO:
Andrija Matijević










Za sada toliko !

Hvala svima na čitanju bloga !