| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Pješčanik
levijatanus@gmail.com
"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "
Miguel de Cervantes
Don Quiote
Copyright © 2005 Priče i pjesme autorsko su djelo.
Levijatan
Kako je moj stari počeo raditi trbušnjake
- 15:01 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Oduvijek sam bio ljubomoran na svoga oca. Počelo je to od onoga trenutka kada smo se utrkivali tko će prvi dotrčati do plaže. Tamo je sjedila mama i jela grožđe. Upravo smo se vraćali sa sladoleda. Krenuo je prvi i uzviknuo - " Ko prvi do mame !". Zvali su se međusobno mama i tata, umjesto imenom. Pokušao sam ga stići ali nisam uspio, jednostavno je bio brži. Nije ni čudo za tridesetogodišnjaka koji se bavi sportom. Bilo mi je pet. Svakoga vikenda je s prijateljima igrao mali nogomet, i bio u dobroj formi. Taj prvi puta sam se rasplakao. Ovaj osjećaj nemoći i njegove brzine oduvijek je tu negdje. Njegova teorija odgoja sastoji se u glavnom od toga da djetetu ne treba popuštati. Bio je dosljedan. Nikada ga još nisam pobijedio u šahu. Ne sjećam se koliko smo nas dvojica odigrali partija. Malo je nezgodno jer se on voli rugati kad pobjedi pa mi skoro svaki put dođe da se rasplačem. Prestao sam igrati šah nakon nekoga vremena. Ali onda je došlo kartanje, i igranje bele u dvoje. Tko izgubi dobije čvoku. Smiješno malo za tridesetogodišnjaka i čovjeka pred penzijom Ja imam tanke prste pa ne mogu udariti jako, ali zato on može.I to tako jako da sve odzvanja. Ima par mjeseci kako sam prestao igrati karte. Kada sam položio vozačku nije se mogao otarasiti navike da mi sugerira u kojoj brzini trebam voziti auto. Rekao sam da više nikada neću sjesti za volan. Ali sad moram stati, ispast će da je moj stari loš čovjek,a zapravo mi se čini da sam ja taj koji u svemu pretjeruje. Nisam vam rekao kako me je šest godina vozio tri puta tjedno u muzičku i skoro svaki vikend na pecanje. Ili kada je došao po mrtvo-pijanog mene na srednjoškolsku pijanku i na rukama me odnio kući. Vjerojatno je to izgledalo kao Michelangelova Pieta, gdje je on bio Djevica a ja mrtvi Isus. I još puno stvari o njemu nisam rekao, ali sam mu zato često govorio NE. "Sine, odi iz te svoje sobe i dođi dolje da pogledamo utakmicu zajedno" – za to sam mu milijun već rekao ne, ali on još uvijek pita. Nije li to nešto? Još da se riješim ljubomore iz djetinstva. Još je osjetim. U zadnje vrijeme primjećujem da stari nije više onako pokretan kao prije. Dosta se i udebljao od kako se više ne bavi sportom. Okrugli debeli trbuh i puna pozornost za ručkom. Stvarno voli jesti i to prekomjerno. Prvi puta je neki dan razbio auto. To mu je druga automobilska nesreća u životu i prva u kojoj je on kriv. Onda je mama jednog dana nazvala i rekla da ima dijabetes. Doktori su mu rekli da mora manje jesti, baviti se fizičkom aktivnošću i sportom. Došao sam do njih dvoje, malo smo razgovarali o svemu. Svemu osim o njegovom dijabetesu. U nekom trenutku je on legao na pod i počeo raditi trbušnjake. Nikada ga prije nisam vidio da radi trbušnjake, sav se napinjao i crvenio u licu. Vidio sam da mu nije lako. Jedan za drugim. Noge su mu se svaki put odizale od zemlje kada bi izdignuo trup. Gledao sam ga neko vrijeme i tek onda ustao, otišao do njega i spustio se na koljena. Uhvatio sam ga za noge i počeo brojati: "Jedan, dva, tri, četiri, pet … " |
Citat utorkom
- 08:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
"Siđi sa križa pa ćemo povjerovati da si to što kažeš !" - Nisi sišao zato što opet Nisi htio podjarmiti čovjeka čudom i što Si žudio za slobodnom vjerom a ne za onom koja je plod čuda. Žudio Si za slobodnom ljubavlju , a ne za ropskim zanosom sužnja pred moći koja ga jednom zauvijek zatravila. Braća Karamazovi, Dostojevski Inače jutros dok sam išao na posao vidio sam kepeca. Ne znam koliko ste upoznati s činjenicom ali vidjeti kepeca ujutro, znak je sreće. Evo baš čitam Dostojevskoga pa reko da podjelim svoju sreću sa vama. |
Ljubavna pjesma
- 11:19 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Kad sam imao 14 Odvela me mama da vadim krajnike I tako Dođemo mi u Dom Zdravlja Čekaonica prazna Čuje se iznutra kako neka seka plače Smije se mama Gle male što se uplašila Ti si sad veliki dečko Slijedeći Miriši bolnica, a ja gledam u čaši Drvene špatule Ostatci pojedenoga sladoleda Zdravstvenu knjižicu, molim Na zubarskome stolcu sjedi čovjek u bijelom Do njega na pladnju metalna kliješta Sjedni mu u krilo, dečko Sad ću te uhvatiti za ruke, nemoj se ništa bojat *** Šetamo zagrljeni moja žena i ja Uhvatila me za ruku Kažem joj Nije to ništa strašno |
Krampus
- 14:39 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Žena i ja već dugo želimo postati otac i majka. Ona već neko vrijeme zna iz čista mira početi plakati. Obično se to dogodi za vrijeme dok gledamo seriju na drugom kanalu ili rjeđe dok gledamo nogomet. Ona baš i ne voli gledati nogomet ali se toliko rijetko vidimo da pokušavamo sve moguće vrijeme provesti skupa pa makar to bilo i uz nogomet. Puno radimo oboje. Možda je i to jedan od razloga zbog kojega se još nismo odlučili da imamo djece. Valjalo je misliti na njenu karijeru a i nismo si mogli dopustiti da ona bude na porodiljskom šest mjeseci. U firmi su ju otvoreno pitali misli li imati djece kada je tražila posao. Morala je obećati kako neće ostati trudna iduće tri godine. Uostalom ovo je i bio uvjet da dobije posao. Skupa smo studirali no ona je bila bolji student od mene. Općenito je bila među boljima studentima. Ja sam padao godinu za godinom, dok je ona redala sve same uspjehe. Ja još nisam završio faks ali sam ga priveo kraju, još samo desetak ispita. To što sam toliko sa time odugovlačio nikada nije postavljano kao pitanje. Meni je falila upornost, poznato je da fakultet završavaju uporni a ne pametni. Žena je sada već na magisteriju. Uzeli smo se čim je ona diplomirala. Sad od kad radi u privatnoj firmi ima manje vremena da se posveti znanosti, i dobije još jednu diplomu, magistra ekonomije. To će biti još jedan u nizu njenih uspjeha. Nakon nekoga vremena provedenog u braku, i ja sam počeo njene uspjehe smatrati svojima. Odgovaralo bi mi kada bi ona na poslu kao nagradu za prekovremeni rad ili uspješno završeni projekt dobila poklon od svog nadređenog, kao mali znak pažnje. Tako je na primjer prije dva mjeseca dobila novi novcati digitalni fotoaparat marke Sony. Ovi sitni darovi svaka tri mjeseca, bili su jedina nagrada za beskrajno ostajanje na poslu i sate i sate prekovremena rada. Dok bi došla kući bila je već toliko umorna da nije imala snage za ništa. Moj posao s druge strane nije bio toliko zahtijevan iako sam i sâm znao ostajati duže, uglavnom da njoj bude lakše kada me nazove na mobitel i vidi da sam i ja još tamo negdje, da radim. Dosadno mi je biti kod kuće bez nje. U mom slučaju je to ipak malo smiješno jer radim kao dostavljač pa nema potrebe da ostajem duže. Ponekad kada bi me prijatelji poslije posla pozvali da odemo negdje na pivo odbijao sam ih sa riječima kako moram obaviti neke sitne stvari tu u firmi. To naravno nije istina jer sam zapravo cijelo to vrijeme, kada bi ostali otišli kući, provodio listajući Internetom stranice o putovanjima i oglase putničkih agencija. Uvijek sam sanjao kako ću kada se zaposlim puno putovati. To se i nije baš ostvarilo kako sam ja zamišljao, nas dvoje smo se dogovorili da nećemo ići na godišnji ili u restorane dok ne skupimo dovoljno novaca da možemo podignuti normalan kredit za stan. U današnje vrijeme stanovi su užasno skupi. Prikupljamo novac već neki duži period. Smatram da ćemo jednog dana kada napokon skupimo novce za stan i kada se skrasimo na jednom mjestu biti u stanju da barem svake godine negdje otputujemo. Volio bih putovati avionom. Nikada se do sada nisam vozio u avionu pa me uzbuđuje pomisao da ću jednoga dana nekamo letjeti. Imam strah od visine pa me pomalo brine kako ću sve to podnijeti. Sat vremena prije završetka njenoga radnoga dana, ona me obavezno nazove i to mi je znak da mogu otići kući. Ona završava tri, a ponekada i četiri sata nakon svih ostalih. Zna da sam na poslu i da još pregledavam sva ta čudna i čarobna mjesta koja ćemo obići kada nam prilike budu dopustile. Pokupim stvari i odem u naše podstanarsko gnijezdo. Obično skuham juhu iz vrećice i napravim sebi sendvič. Moja žena ne jede navečer tešku hranu a od svega najviše voli pojesti toplu juhu. Prva stvar o kojoj pričamo, kada se napokon vidimo, je to što sam vidio danas na Internetu. Kako radim kao dostavljač, dopustili su mi da službeni auto kojim radim dostave dovezem kući. To je bila velika stvar za nas dvoje jer si do sada nismo mogli priuštiti da kupimo auto. Auto je također bio jedna od stvari kojih smo se odrekli zbog stana. Druga stvar su naravno bila djeca. Podstanarstvo i nije baš neko rješenje ako se misle podizati djeca. Od sada kada izlazimo vikendom u grad uvijek idemo autom. Obično se prošećemo i pojedemo svako po sladoled. Ponekad odemo s prijateljima na piće. Samima nam ne bi padalo na pamet ući u nekakav kafić, oboje smatramo da je užasno glupo dati duplo više novaca samo da te netko posluži. Uostalom moramo štedjeti za stan. S prijateljima je ipak drugačije, pristajemo na kafiće samo zbog društva, nezgodno je duže vrijeme pričati na ulici pogotovo ako je hladnije. Kada bi se negdje smjestili, žena bi naručila pivo a ja kako vozim morao bi se zadovoljiti sokom. Ona ne voli da pijem dok vozim, a kako znam da je to sada zabranjeno nije mi teško, iako mi se ponekad baš pije pivo. U razgovoru ona obavezno napomene kako smo došli s mojim službenim autom i to kako sam ga nedavno dobio u firmi. Ako prijatelji ne znaju gdje radim ona napomene kako je to ugledna revizorska kuća. Ne volimo pričati o tome kako zapravo radim kao dostavljač, pa to prešutimo. Uostalom dosta mojih kolega sa faksa koji su za razliku od mene diplomirali i jesu radili tamo kao revizori. Kada sam i ja morao potražiti posao, obratio sam se u svoju sadašnju firmu ali su mi mogli ponuditi samo posao dostavljača. Za sve je drugo trebala diploma. I o tome smo razgovarali, meni nije bilo milo da sada, kada sam nakon svih tih godina, dogurao fakultet do kraja, odem raditi kao dostavljač. No naša je financijska situacija bila takva da sam morao prihvatiti nekakav posao, a i postoji velika šansa da se, kada jednoga dana konačno diplomiram, prebacim sa položaja dostavljača na položaj revizora. Nisam baš imao neke sjajne ocjene na faksu pa bi bilo dosta nerealno očekivati da bi me primili samo tako da budem revizor, nezaposlenost je velika a na burzi je sve puno nezaposlenih ekonomista sa boljim ocjenama. Ovako kada sam već zaposlenik firme sigurno će biti puno lakše postati revizor. Revizori su imali ugled, za razliku od nas dostavljača. Šef bi se sa njima uvijek pristojno ophodio čak i kada bi napravili nešto krivo. Obično bi došao i upozorio na ovo ili ono. Nas bi dostavljače obično pozvao u svoj ured, gdje bi se izderavao i prijetio otkazom. Za kaznu bi nas poslao da napravimo dostavu na drugi kraj grada, s tim da ne smijemo koristiti službena vozila već se moramo služiti javnim prijevozom. U takvim nam je situacijama njegova tajnica sa smiješkom uručivala karte za tramvaj. Vikendom je situacija bila potpuno drugačija. Žena radi i vikendom ali bi već u rano poslijepodne došla sa posla pa bi nakon ručka sjeli moj službeni auto i otišli ako je vrijeme lijepo do obližnjega umjetnoga jezera. To bi prije bila neka baruština ali važno je zelenilo koje ga okružuje. Njoj se gadi kupati pa bi sjedila na obali i čitala neke papire koje je donijela sa posla. Meni nije ništa smetalo jer sam se već kao dijete od malena navikao kupati po raznoraznim šljunčarama i potocima. Obožavao sam kupanje u rijekama. More mi je nekako oduvijek bilo daleki i nedohvatljivi pojam. Dok bi ona sjedila na obali ja sam plivao i mahao joj iz vode, uvijek bi mi mahnula nazad. Pratila me je pogledom ako bi otišao predaleko. Vrijeme je zahladilo pa više ne idemo na jezero. Približilo se blagdansko razdoblje i sve je u znaku nadolazećih praznika. Većinu vremena sad provodimo uz televizor. Božićne reklame ju sve više uznemiruju pa sad plače svaku večer. U reklama sve vrvi od djece i zamotavanja darova ispod bora. Ne želi više jesti juhu kada se vrati sa posla. Želja za djecom i potomcima u ovo blagdansko vrijeme dosegnula je vrhunac. Čak sam otišao kupiti jelku da je malo oraspoložim, no to je samo pogoršalo stvar. Nismo ni počeli sa kićenjem jer je već kod prve kuglice toliko jecala da sam odlučio iznijeti jelku na ulicu i ostaviti je kraj kontejnera sa smećem. Nakon pola sata kada sam iznio nešto da bacim u kontejner nije je bilo, netko je naišao i vidio besplatnu jelku koja je trebala krasiti naš stan. Naša jelka je otišla negdje drugdje. Do Božića je pet dana i ja samo priželjkujem da što brže prođu tako da se možemo vratiti u normalu. Želim da opet dođe ljeto, da odemo na jezero i najvažnije da ona prestane plakati. I ljeto je imalo svojih mana ali je bar u kući u to vrijeme bila situacija bolja. Tijekom velikih vrućina direktor bi me slao da mu hladim auto. On je deblji čovjek i obilato se znojio. Dok bi kratio vrijeme na Internetu čekajući njen poziv, bezbrižno bih gledao plaže i planinske vrhove udaljenih i egzotičnih mjesta, on bi došao do moga stola i na njega položio ključeve od svoga novoga Audia. Na parkiralištu od firme nije bilo hlada tako da su svi auti bili na suncu, uključujući i šefovog Audia. U autu bi se sve usijalo i trebalo je neko vrijeme stajati sa sva četiri prozora otvorena da bi se moglo samo sjesti u njega. Kada bi se auto malo izračio od najveće jare uključio bih klimu i čekao da šef siđe dolje. Ovo bi ponekada znalo potrajati i po sat vremena. Već sam rekao da se obilato znojio tako da je auto morao biti dobro ohlađen. Kako nisam imao što raditi sam u autu, vrijeme sam kratio slušajući radio. Ovo se naravno događalo samo za vrijeme velikih vrućina, ali sada je zima i Božić nikako da dođe i prođe. Sutra je u firmi proslava i dijeljenje darova za djecu zaposlenika. Jedan od revizora se ponudio da bude sveti Nikola. Od nekuda su pribavili bijeli kostim i gustu umjetnu bradu, imao je i štap pa je izgledao prilično autentično. Djeca su oduševljeno klicala i skakala kada bi izvodio gegove. Ovaj revizor je bio stvarno zabavan i smiješan čovjek, totalno mu je pristajala uloga. Meni je bilo žao gledati svu tu djecu jer sam znao da će i večeras moja žena plakati. Na domjenak su se pojavili skoro svi, čak je i šef doveo sa sobom svoju ženu. Bila je to mršava i prirodna crnka u dugačkoj krznenoj bundi. Njih dvoje su se smijali šalama i pričama koje je zbijao revizor zamaskiran u odijelo svetoga Nikole. U jednom trenutku se neko sjetio da samo fali krampus. Šef je pogledao u mene i pozvao me u svoj ured. Ozbiljnim licem kao da sam nešto skrivio, rekao je da obučem bundu njegove žene. U uredu su se pojavile i dvije kolegice sa ružem za usne i maramom. Ružom su mi nacrtale na svakom od obraza crveni krug, a od marame napravile povez preko glave koje su učvrstile sa dva čvora koja su izgledala kao rogovi. Govorio sam da možda krampus nema rogove i da ja sigurno nisam dobar odabir za ovu ulogu. Šef i njih dvije su me uvjeravali da pričam gluposti i da izgledam baš super. U stvari sam izgledao kao klaun u krznenom kaputu. U kutiji u kojoj je bilo odijelo svetoga Nikole pronašli su lanac, tutnuli mi ga u ruku i izgurali pred djecu i njihove roditelje. Kolege su mi se počele smijati a ja sam stajao apsolutno mirno i gledao ispred sebe. Dvoje djece se čak i rasplakalo kada sam lancem zveknuo od pod. Nakon nekoga vremena smijeh je zamro i čuo se samo pokoji rijetki hihot, no i to je prestalo. Ljudi su se počeli između sebe pogledavati, lagano zbunjeni. Moglo se vidjeti da prema meni osjećaju sažaljenje. Situacija je postala pomalo neugodna jer su svi stajali i gledali se u tišini. No u pravom je trenutku uletio sveti Nikola i spasio situaciju. Zamahnuo je visoko štapom i otjerao krampusa u njegovu jazbinu tamo u direktorov ured. Opet se iz prostorije začuo razdragani dječji smijeh. Skinuo sam maramu i bundu ispod koje sam se već dobrano bio uznojio, morao sam se oprati prije nego se vratim kući ženi. Otišao sam do zahoda i vidio da mi se po obrazima već razmazao krug sa ružem za usne. Lice sam probao oprati sapunom za ruke ali se krug još više širio. Nikako nisam uspijevao skinuti to crvenilo sa lica. Dok sam se ja tako prao ušao je šef sa dva policajaca, i obavijestio me da se moja žena objesila. Objasnili su mi kako se objesila o kvaku od prozora. Prizor je vidio susjed i obavijestio hitnu pomoć i vatrogasce da izbiju ulazna vrata. Dok je pomoć stigla sve je već bilo gotovo. Šef mi je prvi izrazio sućut, a poslije njega i dva policajca. Iz susjedne prostorije se začula salva smijeha, sveti Nikola je opet izveo nekakav štos. kraj |
Ždralovi
- 14:24 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Kad u ljetno večer Hodaš sam pustim gradom Kraj otvorenih prozora staračkoga doma Trešnjevka Zarobi te zov Sestro … Sestro … Sestro …Sestro Uporno i polako, netko Iznutra doziva. Polijeću jedan za drugim Sivi Ždralovi Sestro … Sestro … Sestro …Sestro U sobi su pogašena svjetla Tamo je samo glas, koji doziva Svoju sestru Izmakneš se odatle I na prstima nastaviš šetnju |