Oduvijek sam bio ljubomoran na svoga oca. Počelo je to od onoga trenutka kada smo se utrkivali tko će prvi dotrčati do plaže. Tamo je sjedila mama i jela grožđe. Upravo smo se vraćali sa sladoleda.
Krenuo je prvi i uzviknuo - " Ko prvi do mame !". Zvali su se međusobno mama i tata, umjesto imenom. Pokušao sam ga stići ali nisam uspio, jednostavno je bio brži. Nije ni čudo za tridesetogodišnjaka koji se bavi sportom. Bilo mi je pet. Svakoga vikenda je s prijateljima igrao mali nogomet, i bio u dobroj formi. Taj prvi puta sam se rasplakao. Ovaj osjećaj nemoći i njegove brzine oduvijek je tu negdje. Njegova teorija odgoja sastoji se u glavnom od toga da djetetu ne treba popuštati. Bio je dosljedan. Nikada ga još nisam pobijedio u šahu. Ne sjećam se koliko smo nas dvojica odigrali partija. Malo je nezgodno jer se on voli rugati kad pobjedi pa mi skoro svaki put dođe da se rasplačem. Prestao sam igrati šah nakon nekoga vremena. Ali onda je došlo kartanje, i igranje bele u dvoje. Tko izgubi dobije čvoku. Smiješno malo za tridesetogodišnjaka i čovjeka pred penzijom Ja imam tanke prste pa ne mogu udariti jako, ali zato on može.I to tako jako da sve odzvanja. Ima par mjeseci kako sam prestao igrati karte. Kada sam položio vozačku nije se mogao otarasiti navike da mi sugerira u kojoj brzini trebam voziti auto. Rekao sam da više nikada neću sjesti za volan. Ali sad moram stati, ispast će da je moj stari loš čovjek,a zapravo mi se čini da sam ja taj koji u svemu pretjeruje. Nisam vam rekao kako me je šest godina vozio tri puta tjedno u muzičku i skoro svaki vikend na pecanje. Ili kada je došao po mrtvo-pijanog mene na srednjoškolsku pijanku i na rukama me odnio kući. Vjerojatno je to izgledalo kao Michelangelova Pieta, gdje je on bio Djevica a ja mrtvi Isus. I još puno stvari o njemu nisam rekao, ali sam mu zato često govorio NE.
"Sine, odi iz te svoje sobe i dođi dolje da pogledamo utakmicu zajedno" – za to sam mu milijun već rekao ne, ali on još uvijek pita. Nije li to nešto? Još da se riješim ljubomore iz djetinstva. Još je osjetim. U zadnje vrijeme primjećujem da stari nije više onako pokretan kao prije. Dosta se i udebljao od kako se više ne bavi sportom. Okrugli debeli trbuh i puna pozornost za ručkom. Stvarno voli jesti i to prekomjerno. Prvi puta je neki dan razbio auto. To mu je druga automobilska nesreća u životu i prva u kojoj je on kriv. Onda je mama jednog dana nazvala i rekla da ima dijabetes. Doktori su mu rekli da mora manje jesti, baviti se fizičkom aktivnošću i sportom. Došao sam do njih dvoje, malo smo razgovarali o svemu. Svemu osim o njegovom dijabetesu. U nekom trenutku je on legao na pod i počeo raditi trbušnjake. Nikada ga prije nisam vidio da radi trbušnjake, sav se napinjao i crvenio u licu. Vidio sam da mu nije lako. Jedan za drugim. Noge su mu se svaki put odizale od zemlje kada bi izdignuo trup. Gledao sam ga neko vrijeme i tek onda ustao, otišao do njega i spustio se na koljena. Uhvatio sam ga za noge i počeo brojati: "Jedan, dva, tri, četiri, pet … "
Post je objavljen 31.08.2005. u 15:01 sati.