27.02.2007., utorak
|
U ovim godinama kad ti srce zaigra pa stane... I osjetiš nemir, Kad ti se pred očima zamagli... I pamet ti se pomuti,Ne boj se! Nije to ljubav... To je infarkt!!! Nnnnnda, no to s pokazom bila je samo uvertira u jedan drugačiji svijet.  Jer kad te krene, krene te. Daklen sišla sam s tramvaja , ljuta i bijesna na sebe i na cijeli svijet. Imala sam dogovor u 6 sati. Pa sam došla na taj dogovor točna kakva jesam, ali mi reklo da se ima drugih stvari za obaviti i da se mene mora za danas otpisati, drugim riječima...izvisila si, sad se vrati doma. Pa sam se vratila doma. Raspoloženje mi nije bilo naj haj. Cijelo to vrijeme nosim psa . Jest da je to 4,70 kg. Ali kad 4,70 kg nosiš sat vremena,čini se kao da je to 3 tone. I još pazi na njega. Otvorila sam poštanski sandučić a u njemu ni više ni manje opomena za parkiranje 120 kuna. Koje parkiranje? Pa što nije to plaćeno?? Pa sam tak bijesna i ljuta nazvala prijateljicu pa sam joj sve ispričala pa sam još i od nje čula ono što mi se u tom trenutku baš nije sviđalo čuti. Pa sam se otišla otuširati i pokušala ići spavati rano, jer san je ponekad najbolji bijeg. Okupaš se, baciš u krpice i zaspiš s nadom da se sve što se moralo dogoditi dogodilo i da će sutra biti bolje. I nekako ja to prespavam sve skupa i sada da si dignem moral odem tu u firmi donijeli neke krpice. Pa kao idem pogledati, kupit ću si nešto, neku majcu da se malo razveselim. A njih tamo troje. I svi troje oko mene. I sad je krenulo :"neee, nemojte to gledati to nije za vas". "OVO je za vas." " Vidite ja vas pokušavam staviti u boje"  Mislim, vidjela me je prvi puta prije minutu i odmah ZNA! "Nee, nemojte gledati ni to, to isto nije za vas". Ja sad već zapanjeno počnem gledati NJU a ne robu koja visi. Onda odem do kutija na stolu kad evo ti glasa "Ahhh, ovo vam je dječje, TO NIJE ZA VAS". Sad već otvoreno piljim u nju, zabezeknuta. Kad evo ti nje :"A vidite imamo i hlače. Ove recimo su za vas". Diže se muško i kaže "Ne, ja imam nešto za Vas, za Vas je manji broj". I pokazuje mi hlače. Kad li će glas prvi :"NEE, pokazuješ joj SKUPO, to nije za nju". E tu sam pala.  Na koljena. Pazi molim te, skupo nije za mene Izašla sam van dostojanstveno koliko MI SIROTINJA to možemo .I sada pišem ovo i liječim svoje poljuljano samopouzdanje. Ahhh da. Zaboravila sam pripomenuti da je prihvaćena nova sistematizacija. U kojoj visokoobrazovani kadar i dalje nije prepoznat kao nešto što bi trebalo platiti. Pa će mi plaća i dalje biti ista kao što je i bila. Što me neizmjerno veseli, jer se troškovi života uopće ne dižu. |