27.12.2006., srijeda
Malo slikica Motovunskih
.."Stara legenda kaže kako su nekad davno u dolini rijeke Mirne živjeli divovi. Bili su toliko veliki da su gradeći gradove na brežuljcima nad Mirnom, jedan drugom iz ruke u ruku dodavali alat i veliko kamenje. Jedan od gradova kojeg su u to legendarno doba izgradili divovi bio je i Motovun. Mnogo kasnije, kad su Istru naselili i obični ljudi, divovi su počeli nestajati, no u legendi i pričama Vladimira Nazora ostao je zapamćen motovunski div Veli Jože, koji je bio toliko velik i jak da je golim rukama mogao zatresti zvonik motovunske crkve."     .."Motovun je od prethistorije najvažnije naseljeno mjesto u široj okolici, a prema novijih istraživanjima "New Age" znanstvenika, svoju ključnu poziciju ovaj gradić duguje svom položaju na raskrižju Zemljinih energetskih meridijana odnosno tzv. "Zmajevih brazdi". Ti meridijani krajolikom pronose pozitivnu, životnu energiju Zemlje, a na mjestu gdje se takve "brazde" sijeku, kao što je u Motovunu slučaj, nastaje snažan izvor pozitivne energije, "dišni otvor" planeta Zemlje. Takav energetski naboj na čovjeka djeluje opuštajuće i smirujuće, povećava mu koncentraciju i duhovnost, odmara i okrepljuje, pogoduje meditaciji, razvija kreativnost i toleranciju."..   Imali smo sreće. Bili smo jedina grupa turista toga dana u Motovunu a mislim i šire. Grupica od 22 strpljiva penzionera i nas dvoje koji smo bili daleko najmlađi u njoj. To što smo bili jedini turisti rezultiralo je punom i nepodjeljenom pažnjom domaćeg življa koji nas je nudio tartufima, rakijom, osmjehom, ljubaznošću. Da smo kojim slučajem bili jedan od 30000 koji dolaze ljeti na festival mislim da nebismo dobili ništa od toga.A možda se i varam. Dan je bio prohladan(što prohladan, smrzla sam se) i podosta maglovit. Ipak, meni je bilo lijepo. Imali smo gradić samo za sebe a i ostali smo živi..naime, vožnja autobusom prema gore i prema dole nije neko iskustvo koje bi čovjek baš žarko želio ponoviti. Lako divovima, oni su samo zakoračili, mi mali moramo se voziti.. Tu pomogne ona rakija koju su ti prije ljubazni domaćini bili ponudili. Malo si pripit pa nisi siguran da li to autobus stvarno ide okomito ili si samo pijan ... Ondak smo otišli još u Livade. Malo mjestašce u kojemu nema žive duše, ili ju barem ja nisam vidjela. Sve nekako avetinjski, napušteno. U središtu mjesta spomenik. E sad...čovjek mora biti dosta pametan da bi shvatio što on predstavlja. Ja nisam.(ni pametna , ni shvatila).   To je spomenik tartufu. Navodno je on u knjizi Gunessovoj. Najveći tartuf ikad pronađen. Evo: NAJVEĆI TARTUF NA SVIJETU 30.03.2000 godine izravno iz sjedišta Guiness world recorda stiglo je službeno izviješće da Istra ima najveći tartuf na svijetu. Pronašao ga je g. Giancarlo Zigante sa svojom kujicom Dijanom u blizini mjesta Livade 02.11.1999. Težina velikog bijelog tartufa iznosila je točno 1,310 kg. Taj milenijski tartuf kako još zovu ovog rekordera obitelj Zigante odlučla je ne prodati već je u cilju promocije tartufa i istarske regije organizirala večeru za 100 uzvanika na kojoj je glavno jelo bio MILLENIUM. Kako bi se mnogobrojni putnici namjernici uvjerili u veličinu velikog bijelog g. Giancarlo Zigante dao je izliti vjernu kopiju u bronzi. Taj unikatni eksponat moći ćete vidjeti u specijaliziranoj trgovini za tartufe i proizvode na bazi tartufa u Livadama. |
22.12.2006., petak
|
"Stvari se nikad ne mijenjaju borbom protiv postojeće stvarnosti. Ako želite nešto promijeniti, izgradite novi model zbog kojeg će stari biti nepotreban" Buckminster Fuller |
20.12.2006., srijeda
 Jastuk prijatelju za rođendan , da si ima na čemu odmoriti svoju pametnu glavu. Kapica je prijateljici za Božic, da si ima čime pokriti svoju pametnu glavicu.  Šal, za moju malu susjedu.Nemam blagog pojma što da radim s ovim.  |
19.12.2006., utorak
|
Ljute me oni na Pedigree-u. Kao prijavite svog psa pa će biti u kalendaru i dobit će hranu, a kalendar je za prošlu godinu i cijeli mjesec će biti na nekom glupom kalendaru koji uopće ne postoji odnosno postoji na netu i na njihovim stranicama i to nitko ne vidi, bože kako su nas preveslali. i onda se svi mi rastrgamo da glasamo. Koja sam ja budala! Mislila sam da će pas dobiti hranu. Htjela sam dati hranu u azil. Nepošteno, bezobrazno i drsko sam tjerala ljude da glasaju, fućkaš kalendar, fućkaš nije najljepši...ali pomoći ću u azilu.! .i što? Shvatim da sam ja amaterćić nepoštenja. Glasam svakih 5 minuta, silim druge da glasaju svakih 5 minuta a dodje neki Mrva i ima neki programčić i lijepo u jednoj minuti sam sebi da 40 glasova. Pa ti stigni takvog.Nije da smo mi pošteni, ali čovječe ovo je vrhunac bezobrazluka taj Mrva. I tako pesi u azilu ostaju i bez ljubavi drugih i bez hrane koju nije pokupio ni Mrva, jer hrane naprosto NEMA! Pedigree se sa nama lijepo zaj.... Pa sad ne znam na koga bih bila ljuta: na Pedigree koji nas zaje..., Mrvu koji vara, ili sebe koja sam totalno i nepopravljivo tupa kad padnem na takve glupe početničke štoseve |
18.12.2006., ponedjeljak
Moj prvi đemper.  |
13.12.2006., srijeda
Jučer smo napisali čestitke, kuvertirali, ispisali adrese. 37 čestitki. I onda smo se smijali sami sebi kako smo šašavi jer će naše malo domaćinstvo natrag dobiti točno dvije : jednu od Renaulta, autocentar Rocca (na njih uvijek možeš računati) a drugu od prijatelja iz Virovitice. Ostatak će biti SMS poruke i e-mail sranja ne znam što bih s time, spremiti ne mogu,mogu ih samo obrisati i biti radosna da me se netko zadnji čas sjetio pa SMS-om poslao zvjezdice sa tekstom "Sretan Božić". Jako zabavno  Svake godine kažem sama sebi da čestitke više NE PIŠEM, gotovo, kraj, the end, finito. Ali onda se nekako svake godine pred Božić javi impuls- piši čestitke, kupi poklone, zamotaj, podijeli. Razveseli ljude. Čestitke smo radili sami, i do prošle godine smo ih i prodavali, no na vrijeme je shvaćeno da gubimo u svakom pogledu pa smo odustali od toga posla. Odjavili ean-code i sada te iste šaljemo dragim ljudima. |
12.12.2006., utorak
|
Jutro je krenulo kao i svako drugo. Neda mi se dići iz kreveta, neda mi se voziti do posla. Ipak sve sam to odradila i evo me kako uredna i pristojna, smirena i vedra sjedim na svom radnom mjestu i savjesno i disciplinirano obavljam svoje radne zadatke. Nešto sam si dobre volje jer mi je odobren godišnji odmor i veseli me da puna dva dana neću biti prisutna u ovim radnim prostorima, koji u tebi mogu izazvati samo gnušanje , odvratnost i želju za bijegom. Prvoga dana kad sam došla ovamo tražiti posao pomisao mi je bila :"daj se okreni i odi van, ovo je užas". Ali još veći užas bila je tadašnja perspektiva : burza, nove molbe, nova razočaranja, novi odlasci na razgovore...I tako ostadoh. Onda sam neko vrijeme mislila :"dobro, sad imaš posao, sad si mirna s te strane, daj se malo financijski osiguraj, pa ćeš tražiti drugi". I sve se nešto svakih 5 mjeseci spremam na traženje novog posla, promjenu smjera djelovanja, promjenu sadašnjosti s time i budućnosti, no sve ostaje na pripremama u mojoj glavi i razgovorima sa samom sobom o tome kako je ovdje ipak ok, kako je drugdje lošije, bar imamo plaću...vidi onaj je kod privatnika pa radi i vikendima.....mi tu imamo barem vikende slobodne i bla bla... život ide a ja ostajem u blatu kojeg sam si sama odabrala.  |
Četvrtaksp
|
Ponekad se gledam kao da sam neka tempirana bomba. Pak na neki okidač puknem i onda sam poslije neko vrijeme mirna. "Problem koji nije rješiv nije problem." Reklo pametnije od mene. Ja sam nato dodala "da. postaje sastavni dio života". Pak tako i moj post onaj dole. Puknem. Eksplodiram. Protresem samu sebe iznutra, nešto izađe van. Nešto u obliku suza, nešto u obliku zlovolje, ali pročisti. Malo po malo pa pročisti. I to je valjda smisao. Jer da nema smisla, ondak bi sve bilo bezveze. Ovako, kad popucam, kad isplačem, bol bude manja. I ako svaki puta bude manja, pa ako živim jedno 600 godina, moglo bi se i dogodit da se jedan dan probudim a boli više ne bude. Danas je četvrtak. Dan svjetloplavi. Jupiter. No to se već zna. Jutarnje mise bile su u redu. Ili se ja privikavam ili su stvarno u redu? Čini mi se da se privikavam. Postalo mi je normalno ujutro slušat kako su plaće male, kako su svi zakinuti, kako je život nepravedan, kako..... još malo i plakat ću skupa s njima. Nad teškom i crnom sudbinom. Možda bi bilo zgodno da odmah ujutro dođem plačući. Pak kad me pitaju što ti je, ja odgovorim : ma plačem se jer su vam plaće male i jer ste zakinuti i jer je sve tako okrutno i bezizlazno...  A mali je pas u redu hvala na pitanju. Mali pas se rasteže po krevetu i živi pseći, težak život. Kad mu nešto ne paše gunđa. Većinu vremena provodi u mom krilu. Zato sam i stvorena, vjerojatno si on misli. "Ona je tu da bi ja imao gdje ležat". Pak budući da nemam prava glasa, odrađujem svoju dužnost šuteći i strpljivo. Nosam ga okolo. Najnoviji izum mu je dežuranje na prozoru. Uz prozor smo mu postavili stolicu. Prozor otvorimo. Pak je na stolici pola dana i pola noći. Jer dežurstva nisu laka. Uvijek se nešto događa i to treba bit pod kontrolom. Njegovom. Pa se glasa. Sad, kad mene nema doma svejedno mi. No ako te u pola jedan u noći probudi njegovo lajanje, jer se u parku pomaknuo list |