SUSRET! :)
I tako mi prijateljica jučer slavila rođendan, veselila sam se tome cijeli tjedan, ali kad je trebalo ići, nekako sam izgubila svu volju. I ajde, spremim se ja nekako, dođem tamo, kasnim sat i pol, svi ljuti na mene, a meni samo još više raspoloženje splasne.
Mi kod nje doma, samo čujem kokoške oko sebe kako brbljaju, mene to užasno živcira i samo molim Boga da ne nestane cuge, jer će inače sve to biti katastrofa. Napokon se odlučimo otići oko ponoći do jednog birca i odmah na ulazu vidim starog frenda kojeg nisam vidjela sto godina, pozdravimo se, kako si ovo ono šprehe, ja ga pitam da s kim je i u tom trenutku večer se okreće - on meni kaže tu sam sa tim i tim prijateljima, među kojima je i moj "neprežaljeni" M, kad ja baš u tom trenutku pogledam prema WC-u, a tamo on, sjedi i priča s dvije djevojke. Noge su mi se odsjekle, glas mi počeo podrhtavati, ko nekoj balavici od 15 godina. Uđem ja u birc, sjednem za šank, kažem curkama da moram na WC, iako stvarno nisam morala. I TAKO JE SVE POČELO!
Idem do WC-a, on sjedi preko puta za jednim stolom i sada ne znam što da napravim. Taman dolazi drugi prijatelj ususret i stane se pokraj NJEGOVOG stola i ja se pozdravljam s njim, kada ono valjda M. čuo moj glas, automatski se diže, pozdravljamo se. Trenutak tišine za oboje, osjećam lagano crvenilo na obrazima.
On me lijepo pita da je li jesam za piće, ja reko ajde može (a vrištim u sebi TOOOO!!), stanemo se za drugi stol, ove dvije cure ostavi ko da nisu ni postojale prije toga.
Cijela priča počinje sa obostranim zapikavanjem, zezancija kako se stalno čujemo, da smo svaki tjedan na cugi, a mi se nismo pošteno razgovarali zadnje 2 godine duže od minutu sveukupno.
Čaša za čašom, počeli smo pričati o svemu onome kako je to završilo, zbog čega i tako dalje. Inače nije baš osoba koja voli pričat o svojim osjećajima, niti ih ikako pokazuje, za to ga treba baš poznavati.
Onda je počeo držati monolog.
Počeo je sa time kako zna da je bio kreten, da sad ne može vjerovati kako me mogao toliko puta povrijediti, ali da sam ja jedina cura s kojom je ikada nešto osjećao, da bi sada sve drugačije napravio da može. Ja sam na to rekla hladnokrvno "Kaj je, tu je, ti sada imaš curu, ja imam dečka i mislim da je najbolja moguća stvar i najbezbolnija koja nam se mogla dogoditi da smo se razišli na onakav način. Žao mi je što više nisam htjela ni razgovarati s tobom, ali jednostavno to je bio jedini način da se maknem od tebe." On je reko da sve to shvaća, ali da je u to vrijeme stvarno bio dosta dugo zbediran, jer nikada nije imao s nikim odnos kakav je imao sa mnom, da je sa mnom pričao o stvarima o kojima nikad nije, da je puno toga bilo između nas - jako puno lijepih, a malo ružnih. Počeo je prepričavati naša dopisivanja, druženja, roštilje, kave, izlaske, intimne večeri. Smijali smo se jedno drugome kako smo bili "glupi" kada smo se tek upoznali prije 6, 7 godina. Super je bilo, baš kao u dobra stara vremena.
Počeli smo pričati i o toj njegovoj novoj djevojci s kojom je sada 10 mjeseci... Rekao mi je kada su počeli nešto imati je ona rekla da bi htjela vezu, a on joj je odgovorio na to da on nije baš za vezu, ali da ajde, neka joj bude. Ne znam da li je to istina ili muško napuhavanje, ali u svakom slučaju smiješna priča. Pitala sam ga da kaj osjeća prema njoj, pa me je pogledao duboko u oči i rekao da je to nešto između zaljubljenosti i ljubavi, ali da nije to to.
Nakon još nekoliko čaša sam mu ja rekla da sam stvarno sretna ako je on sretan s njom i da mi je drago da si je našao curu, ali da mi nije drago što to nisam ja! Onda mi je rekao da zna, da mu je sve jasno, da isto tako misli i za mog dečka, jer sam ja jedna od najboljih osoba koje je upoznao i ako netko zaslužuje biti sretan, da sam to ja.
Već se bližio fajrunt, išli su svi polako doma, počeli smo se pozdravljati, ja ga pitam da jel sad ide doma, a on mene pita: "A što bi ti htjela?!" i nasmije mi se ko da očekuje da idemo skupa sami nekamo dalje. Ja sam se GLUPAČA u tom trenutku ustrtarila i rekla kako me prijevoz već čeka, ali da mi se svakako može javiti pa da otiđemo na neku kavicu, a on mene pita: "Ozbiljno sad govoriš, nemoj da kad te pozovem da se predomisliš, bit ću tužan.", a ja rekla kako to stvarno mislim, a on mi obeća da će mi se javiti i da ćemo otići na tu cugu, a da bi tako mogli i češće. Zagrlili se, dali puse u obraze i ja otišla svojim putem.
Da, još uvijek nisam na čistome da li on još uvijek osjeća nešto prema meni ili ne, ali znam da mi je ovo definitivno POMAK! Ovo je razgovor za kojeg znam da ću ga dugo pamtiti, i ako me ne pozove na tu kavu. Dobro, sada lažem, želim na tu kavu što prije :P
Sada mi ništa drugo ne ostaje nego da čekam, čekam i čekaaam taj poziv.
Oznake: stara ljubav
03.03.2013. u 22:45 | 0 Komentara | Print | # | ^
