zadaćnica br oo5

Jer su mi oči gladne ja jurim dalje

Što se desilo? Objasni. Tijelo je gurnuto, nešto je poželjelo da izgleda kao da je mojom voljom i nekako, ja ne znam , našla sam se u poluluku s nogom spremnom da dodirne pod a druga da zakorači odmah za njom čim ova stupi . I tako sam zakoračila, sjetim se da je ono jednom postojala mogućnost, da se dogodilo isto, nakon unosa dvije šalice kave, iz automata. Sa duplim šećerom,a druga , ako se ne varam, s dodatkom smeđeg, uskoro bivše cimerice, kako je to bilo , minijaturna soba što da drugo kažem, veličine kutije za cipele, mislim, ni wcei se više ne rade tako mali, a mi smo dvije bile u njoj, dvije smo živjele, stisnutih pluća, uvijek na rubu plača. Jedna s čepićima za uši, ali to nije pomagalo sjećam se, bez barijere, ti su glasovi već ionako unutra nije ih se moglo spriječiti , ni ušutkati, ležala sam pokrivena preko glave slušajući isto isprekidano disanje, a prije toga, šumovi. Sad. Drugo mjesto, ili treće , ne znam, pokret koji udaljava, u prostoriji nešto malo većoj od prijašnje tražim vizualne barijere. Nema. Samo cjelina- i tako . sjedim na krevetu i prisjećam se opet nastojim ne prestati. Ostajem ovdje, ponekad se gubim, ili ne. Se pronalazim. U grlu mi je zapeo, djelić nosne šupljine , rasteže se, a usta ne proizvode ništa što bi mu se moglo usprotiviti, stati ravnodušno nasuprot. Ostajem, glupa. Izmičem se, glumim pokrete da me ne izdvoje, u svojoj glavi savršeno odvojena i normalna, a oni valjda vide kakva sam nije bitno pričat ćemo o tome za par godina kad će mi priznati sve, i čudit se kako sam se promijenila. I kako sam ugodna. Za par godina, postavljam temelje, u odnosu na što , se ostvarujem, koje mogu uvijek iznova , započeti, samo ovisno o trenutku, izabrati, nadopuniti se pospremiti. Za kasnije.
Već je malo prostranije, udaljenosti se polako povećavaju, ja osjetim da lakše uvlačim zrak, samo je još pitanje koliko daleko želim ali ne još, ovaj val neka bude staloženiji i mrvicu precizniji, još prije kraja zamišljam drugi, nije li u tome cilj, uvijek se preduhitriti, nikad ne biti u istom mjestu gdje sam sad, sad, ne sad nego sad, ono ne postoji ne znam dosadne su metafore o vremenu. Jedino što je bitno su udarci koji tupo odjekuju i jedna mala, ili više njih koja je dosadna i uporno se mota oko mene, uporno kažem, a moja ruke ili tijelo, rađe je propuštaju, povremeno insinuirajući napad, izmiče ipak. Muhomlat, je iza tevea, crveni je. I tako , ja sam ti dala. Povremeno sam se u ova tri dana mogla naći na mjestima gdje bi me mogao pronaći , ali samo zato da bih, kad se to dogodi, mogla iscijediti iz sebe: da bila sam ovdje, mi smo se mimoišli, ali nema veze stari moj, gle nas, sad smo tu, nemojmo gubiti se. Hm, izgleda da sam pogriješila ili što . očekujem podsmjeh, ono što sam trebala dao si, ono što želim, neću prositi , zaboravi.
Volim te jako. Da? Ozbiljno? Poluspuštenih kapaka. Ironično se vraća u krevet. Ne propuštam. ih zuba micanje milimetar po milimetar, tražimo mjesta kroz koje se možemo iscijediti, razmišljamo o vece školjci ili 30 kvadrata bijelog vlažnog zida ,ali visokog stropa kaže ,ne tako visokog, ne visokog dovoljno za etaže u mjesto razdraženosti- dosada, ponavljanje. Vraćanje u kružni tok , a tako
ne mogu podnjeti gmizanje, nepokretnost ;buljiti u površinu koja se kreće,istrzani pokret, kad se priljubim uz stijenke širom otvorim uzemljenje, ne mogu podnjeti stisnut. U pičku materinu kako možeš, toliko nagomilanih zvukova, tupih jednoličnih jednakih, kaša.. bezokusnost kako dovraga možeš buljiti u glupu malu crnu kutiju cijeli jebeni prokleti dan, ja bih trebala nešto koji kurac pičku materinu možeš po cijele dana buljiti u malu površinu ležeći u krevetu koju vražju prokletu mater možeš po cijele dane .boli me kurac. I čekam kao neki izgladnjeli strvinar kojemu je to jednostavno način života i lijepo mu je , čekam jebene reklame, samo da vidim kako se siliš da ignoriraš mjesto na kojem si bez svoje pokretne površine poništavaš ga brišeš sve dok se ne promijeni program ili ne zaspiš. Mjesto nadraženosti, sve mi uzmite samo zvuk ne dirajte ne bih mogla živjeti da ne mogu slušati svoju glazbu, ja bi rekla vid, hoćeš vid, uzmi ga brate, uzmi sestro , to je osjetio koje mi najmanje treba, samo zvuk ne diraj. ej ! A što je s mojim slikama, što je sa svim tim silnim putovanjima, klicama koja jedva da su pomišljena, a ostavljaju i okus u ustima, ili oko očiju zanimljivosti, ili što što,ne razumijem , ako nešto želiš zbilja mi nije jasno ni najmanje zašto se ništa ne poduzima što nešto ne poduzmeš da to dobiješ, nego samo. U pičku materinu samo čeka. Ti sad misliš gle ona je sad nabrijana na pisanje, sigurno će opet napisati nešto što neću ama baš ništa razumjeti, ali glavno da piše , to je usrećuje, a pa ženo moja, ne , ne usrećuje me, imam želju uzeti jedan od onih kugličnih ležajeva i baciti je u meso i zahvatiti po mogućnosti kost veliku kost. Da al ona piše sigurno je sretna, nisam sretna, samo se mičem, da te ne ugrizem, da ti ne poližem uho ili da se ne počnem smijati histerično. A glas je povlačenje noktom po poluuglačanoj keramici glas je kao trganje kartona rekla sam al opet nisam zaključala onu jebenu glupu stvar. Možda kad bih mogla bi sad čitala, ali ne mogu jer ti ne znaš disati bez prokletog televizora. Aaaaaaaaaaaa zube, i jebeni aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaas! Lomit ću zube i jebeni jebeni umnjaci jebemvam sve što znam a to je mater i oca i sve po spisku m, to je sve, siromašan je moj vokabular,ne želim razmišljati pronalaziti, iako bi to bilo puno bolje, ili ne boli me kurac, a da počela sam o glupim umnjacima, neće valjda sad izbiti govna pokvarena, i moja glupa mala premala čeljust bez očnjaka, kakav je osjećaj siline bez boli kažu mi , kad iz tebe izbijaju komadiće kosti , i kad poslije zašivaju ranu , želim znati, al i mi se neda čekati. I seinfild mi tako prokleto ide na živac grizla bih ga udarala nogama u trbuh uhvatila punu šaku njegove kose i iščupala je. Ne želim spavati želim se napiti makar i glupog vinjaka, sutra idem na rođendan, na kojem sam bila prije točno godinu dana, i kad sam pomislila dogodine bit će drugačije, kurac, dolazim mimikriram pijem jako malo, zlo mi je kad dođem doma, rigam, pokušavam voditi ljubav, spavam, budim se pijem vodu pišam ako imam sreće taj dan poserem se gladna sam čekam, da mi se nešto da, čekam, da počne moja serija, čekam, s mahnitošću beznadnošću tren kad će mi se toliko spavati da se srušim u krevet bez razmišljanja bez tehnika uspavljivanja bez promišljanja, ne želim fuj povraća mi se sve je pogrešno , nije ništa na mjestu čak ni moji prsti koji frivolno fulaju mjesto. Želim se maknuti a nikako kako kako u pičku materinu da napravim tako nešto a da mi se ne zgadi pokret, koji da izvedem da mi se ne zgadi i da li bih se željela maknuti od svih pitam se i ne želim odbijam si odgovoriti na to pitanje jer vrlo vjerojatno ne bih , i bljesne mi da je možda jedan od mojih najvećih problema ne odlučiti se ali možda ne čak ni to nego u trenu odluke je prihvatiti, a ne mučenje, a ne prihvaćanje tek naknadno, s tim bi nestao međuprostor do prihvaćanja , kojeg kasnije uvijek nekako moram opravdati, i koji je razlog zašto uvijek želim mijenjati nešto, primjećuje, stvari koje mi dolazi i ne sviđaju mi se , ali nisam dovoljno brza da promislim i odlučim se za drugu zato ostajem i razmišljam dugo , s predumišljajem, dobar je osjećaj istovremeno raditi više stvari iako ni jednu ne radim kako treba ili sam možda u krivu i vjerujem si samo malo manje nego što bih trebala. Da li će mi poslije ovog biti bolje i da li ću u idućih mjesec dva tri htjeti piti kavu ne znam, sad mislim da mi nije to od kave , nego da je palo ono što je činilo da ignoriram potrebu škripanja zubiju i trganja, poliranja istih. Što još stranica dijaloga rekle smo zar ne.
Živcira me zvuk sa tva ti me pogledaš i osmjehneš se a to me također živcira misliš da sam sretna jer proizvodim pokrete ali nisam. Ljuta sam.
Evo šefe. Ovi pereci me čine žednim. Pamtim kratke rečenice tako je i bolje jer će biti autentičnije. Možda te ovo drmne. Slušaj, ne gnjavi mi ženu. Sasvim je moj užitak. Što? Navali. To je super. Oh shet. Kako to misliš? Radiš to namjerno. Bojim se da me ne ubiješ, za 5 10 godina. Zijev. Ne mogu to podnijeti. To si rekla samo zato jer sam ja prije rekla da želim. Ne želim ako te boli. Bez obaveza. Zašto ne bi spavala u svojem krevetu?.
Ili sam imala halucijnaciju ili si rekla nema ljubavi hoćeš li me potražiti? I smajlić to sam sanjala, da se dopisujemo .
Slijedeće godine.
Kad moram popiti čaj ako ga stavim sad. Koliko je sati? Šesnaest i dvadesetosam. Bit će prekasno. Da. Kako da insceniram razgovor kad ga ne vodimo? Pogledam kroz prozor, sa svog položaja, relativno povišenog, vidim ogroman komad neba, s obzirom da sam u zagrebu, a ispred mene je parkiralište, i neka avenija. Postrano, ima čak i drveća, šikara. Noću izgleda kao poslije brodoloma, sa plutajućim svijetlima. Nos je uz bambus miriše kao mrtva priroda, isušeno i govnasto. Spuštamo rolete da nas ne budi sunce

zadaćnica br 004


Stvari o kojima se ne priča


Početak iz sumraka. Baca mi mrak na oči. Ja ne želim biti čovjek? Misliš da si se skinula jer si oljuštila mokru celuloidnu pokožicu. Ti misliš, ali ja vidim drugačije, to jest, ne vidim promijene. Znači, pokušajmo ostati što banalniji, ne tražiti, samo ; pronalaziti.
Kad uhvatim strukturu punilo biram sa užitkom, ja sam dugoprst i tanak, nosim uske hlače i kratku kutu, ne vidiš me gotovo nikad jer sam uvijek u pokretu, premještam senzorne indikatore, pronalazim poveznice, i lijepim na njih etikete, one imaju malu sličicu u boji, u zadnje vrijeme modernizirao sam se, nabavio sam multimedijalne stvarčice.
Mogu ti pričati o svemu. Osim o sceni sa psom.
Sa mnom si dobra , nalazimo se na mjestima očišćenim, ostajem u prikrajku , možda me ne kontroliraš a možda čujem slonove. Preskačem u međuslojeve, ja dolazim poslije kraja, ali ostavljam tragove i prisutna sam u svakom idućem početku. Daješ mi dječje oblike i jamice na obrazima.
Mogu ti pričati o svemu. Osim o incestu.
Ona leži na krevetu u pozi odaliska i svako malo okreće stranicu. Ona ima tijelo kao da je iskoračila iz njegove prostorije; njezine grudi pune mojih ruku,ključne kosti jedra. Stamena. I nespretna. Velike prostore obuhvaća veliko , njezina je površina a rubovi ostaju moji. Njezine oči su atmosfera s krupnim zelenim kupinama.
Mogu ti pričati o svemu. Osim o
Volim te u svakoj ženi koja privlači moj pogled; prepoznajem tvoje kuteve i nepokolebljivost. Zaustavljam se na njima kad me dodirneš. Nisi svjesna da me tvoje crte, oblici koji te izgrađuju, da me, bodu; u mene, kao trozubac; srednje sitno s kukicama na vrhovima - tvoja kontura je usporedna sa smjerovima užitka. Da li te tražim u njima, ili sam tražila tvoj oblik prije tebe ne znam. Ponekad zaboravim koliko si nesvjesna žestine kojom djeluješ na mene. Tvoje ruke, ponekad, zaboravim, kako se čvrsto pažljivo spuštaju. Zaboravim korak koji činiš, unatrag, da se ne sručiš u neobuzdanost. Zaboraviš, ponekad, da činiš pokret kojim me spašavaš.
Okrenem se prema tebi, i naslućujem tvoju veličinu,a daješ mi da zatvoriš oči u mojim rukama, daješ vremena za sveprisutnost. ˝ Ja se još i sad suzdržavam ˝ Gdje te primjećujem, gdje ostaje nezadržano tvoje prsnuće, gdje se ne možeš ublažiti : u kapcima, oni svršavaju sa silinom, ostaje za njima trag , urez koji započinje točkasto ali vrhom, nastavlja se, zagrijava, utišče, kulminira, i završava olakšanjem, tankim i preciznim; luk tvojeg ramena, neopisivo, organsko koža čvrsto mramor toplo krvavo meko teče teško grizem ugoda u kutnjacima koji ne dodiruju mesa. Da li to što mi radiš ili što radim kad si mi blizu?
Tvoja udaljenost proizvodi u mojem tijelu meke nedefinirane smolaste čežnje. Borim se sa refleksnom sklonošću da ih zgadim već u nastajanju. Borim se sa sobom. Tražim stanja koja od mene ne zahtijevaju opravdanja; bez opisa. Tražim tebe, raskrižja gdje sam se odvojila, gdje sam bila ja i ona i one, i svaka u svojem mjestu, i svaka zadovoljena. Ti imaš četiri ruke koje biram gledati ali uvijek ih ima više, kad ti se približim, one pronalaze utore, pregibe i tako su prikladne.
Ti se sjećaš kad si prvi put uzela moju ruku u svoju, ispod nadvožnjaka. Neočekivano i neodgodivo. Začuđuje me tvoja lakoća pokreta. On je jedno s tobom, ne prethodi ti ni ne slijedi. On jest tvoje tijelo. Zato je dodir bio nešto živo; tvoje tijelo mliječna staza nikad nepokretna u blizini to nije titranje to je kovitlanje, a pogled na tebe uporno smiruje. Kako?
Zrak uz tvoju podlakticu , zapešće, ima okus vode, tjera slinu na usta, tvoja ruka i neprobojnost kože u koju ne vjerujem, skriveni indigo napete strune, kako ,uspijevaju tolike proturječnosti , obuhvaćaš ih sigurno držiš na okupu a izgleda kao da se uopće ne trudiš? Pogledam te i nije mi jasno kako trpiš silu koja te oblikuje, kako uspijevaš zadržati lik koji prepoznajem? I želim te dirati, prsti su dovoljni, prsti i oči. Svaki dodir je uskrsnuće i svaki mi potvrđuje ono što vidim, uvlačiš me vakuumom kroz pore, dopuštaš miješanje. Na klupici ispod drveta sa listovima s tri vrška. Ostajem zatečena ekvivalentnošću oblika i onog što kasnije imenujem tvojom dušom.
I nema veze što je vlažno, isušit ćemo ga svojim disanjem, pokupit ćemo vodu s krajeva i spremiti je za žedne dane, i nema veze što je hladno, razmazat ćemo boje po zidovima, narančasta će spržiti trepavice. Urušavam se u sebe da spriječim raspršivanje.
Zajedno tražimo slike, zajedno ih kombiniramo, pouzdajem se u tvoju neustrašivost. S tobom se ne prostituiram.
Jučer sam izašla. Nekoliko ljudi oko mene, tjeram se na ugodu, neprirodno, a ipak mi uspijeva, postajem dio društva, s učestalim osmjesima. Postavljam pitanje iščekujem odgovor, pita me se, odgovaram. Pričamo o tome kako ne voli da njegova djevojčica radi kao konobarica. Negodujem, kažem, neka bude neovisna, mlada je, neće dugo, neka proba. Ne bi joj zabranio, samo, brine se. Vidim da je ponosan. Pitam se, bi li bilo isto da je bilo koja druga na njezinom mjestu. Nema veze, on je siguran, drago mi je, skriven. Popušta samo u jednom trenu: Dobar je on, samo kaže da mu nisi dala, do kraja. Gubim zanimanje. Dugo si izdržao.
Mile,da, on je dobar dečko,izgovaram, osjećam njezin pokret, u čudu brzo i oštro okreće glavu prema meni, upitno. Ne reagiram. Da, dobar je. Za njim je ostala blagost, i mlakost. I moja glava okrenuta u stranu kad svršava po mojim grudima. Upoznao je curu,nijemu, zaljubio se, ali što ćeš, nijema. Nije ga vidio već ima više od tri mjeseca.
Nedorečenosti. Ali zašto, reci mi zašto to radiš, reci što sam krivo učinio? Ja ne razumijem, nije mi jasno. Gdje sam pogriješio.
Jednostavno, ja te ne volim, mislim da te nisam ni voljela, nisam ni bila zaljubljena. A ono jednom u autu, kad sam sjedila iza suvozačeva sjedala prstom ispisujući riječi u tvoj dlan, o tome se ne priča.
Tebi bih mogla reći sve, al samo zato jer me nisi nikad shvaćao ozbiljno.

zadaćnica br. 003


Tišina prašina glad nijemost kanđe ožiljak klitoris ruke kovrčavo drveno smola kiselo oštro usko kokos strast kiša magenta smijeh izgužvano

Imamo jednu u prostoriji, jedna je sigurno ali možda ih je više. Osjećam na nepcu slatko koje ulazi kroz nos i tjera me da slinim, nije slatko proturječe mandule to je nešto otrovno i neće biti dobrog okusa. Nema veze, tražim, ona se zaustavlja na mojem koljenu sigurna i bestežinska slijed njezinih pokreta programiran je u nju na početku dijeljenja, možda i prije, ne pratim uzrok, nebitan je. Još se nisam odlučila. Mjestimični svrbež koji je potaknula. Zabavlja me. Skini se. Čaša ostaje na stolu, odgađam prinijeti te usnama. Ovo je prostor osiguravanja, orijentacija. U odnosu na. Početak možeš nastaviti. Zanimljivo je koliko mi i što treba . Od praznine ne dobiva se ništa. Tijelo pamti, zato ga zagrijavam, pouzdajem se u prste i nastojim opustiti. Ovo sam samo ja. I sve što sam pokupila. I usudila se sjetiti. Posežem za . čašom. Sjećala bih se scena, i prizivala stanja, pogledala ga. Svaku od riječi sam izabrala, mora da barem tri nose nešto moje. Događa mi se da padam na prvi dojam. Nasmijem se. U retrospektivi, da, padam na prvu. Samo što, ne znam prepoznati , u trenutku, radim to tek naknadno. Zato će biti potrebno ispisati par strana. Iznenadila bi se kakav osjećaj ostaje u ustima nakon prvog gutljaja. Ohlađenog. Naravno, kockicama leda. Nije agresivan, ne mogu reći da je suptilan, nešto sasvim drugačije,smeđ. Kožu skidam u mehaničkim kratkim trzajima, osjetim užitak. Razmišljam, o svrsi, dolazi mi da je ovo potrebno da bih znala opisivati. Ništa drugo do sad nisam radila nego opisivala. Ovo što sad spremam trebalo bi to izbjeći . I nastojim zaboraviti riječi. Vidim je povremeno prolazi kraj mene, neopterećena , lagana, prelagana da se moje ruke sa sigurnošću sklope oko nje. Čim izleti iz vidokruga nije više moja briga. Jedna me uzbuđuje,druga, ostala je u prikrajku , poluskrivena poluzanimljiva poluzamišljena polukruta. Bit će dovoljno , da se pravim da je ne vidim. Stvari postaju podnošljive, čim su ohlađene. Led im daje uglađenost, na to se ona osmjehnula. Nastavila sam, ona se izmiješala, iako nije nestala, osjećala sam je na rubu kristalizacije, procijedila se u drugi plan, nastavila sam pričati, zaboravila sam je. Pokušavam uhvatiti njegov pogled, odobravam mu, ulazim u rasprave a on od početka zna da sam mu naklonjena, ona ostaje na periferiji uvijek, sjedi pokraj mene pijemo isto piće, kažem kako godi, počinje povećavati temperaturu a ja znam da je to njeno stanje, kad postaje podatna, približim se da pretočim iz svoje u njezinu čašu, ispija polako ali predano i ljepljivo ona se ne vraća tempo nije spor, on je primjeren viskoznosti. Pomičem se zabavljena igrama pozornost se raspršuje i obavija me jer ne mogu je čvrsto uhvatiti klizi niz prste , uskočio je , nula znači četvorka, ma kako nemaš , njih se prvih rješavaš jer nose najviše bodova. tijelo lagano podrhtava opsjednuta sam smiješkom slatkom napetošću, no pogriješila sam. Ne valja , osim par rečenica. Točke na nadlakticama izluđujuće su, zahtijevaju hrapavi pritisak isprekidani, nokte. umjesto da je uzmeš kao takvu, smještaš je. Zašto je ona ostala, zalijepljena između očiju, s unutrašnje strane lubanje, povremeno zaustavlja sitna kruta bića, privučena njezinim mirisom. Tijelo tjera na skupljanje a oči puni oblicima ;jantarnim. Kad se sjetim njega pomičem se u stanje pripreme, ne dozvoljavam da me ignorira, rečenice se bore za prevlast. A i istina je da sam par puta pomislila da bi moglo biti zabavno, sve ako ne zahtjeva od mene da mu ga popušim. Dovoljno vremena je prošlo da ga izbacim iz sustava, trudim se pronaći način da ga ušutkam a da bude zainteresiran. Stari moj, bilo bi nam zabavno, samo da mi dopustiš, da ja vodim, ili da me ne ugušiš , odmah na početku, poslije možeš raditi što god poželiš, čak i biti radostan. Samo, morat ćeš mi dati priliku, i na minutu se ušutkati, prestati trkeljati, pokušati izgovoriti neizgovorljivo i pritom željeti ostati faca. O, moglo bi nam biti zabavno. Samo što, možda tražim previše, čini mi se da si možda, prestar. I prevelik. Serator. Neću te ipak vrijeđati, ako si to i zaslužio ja sam zaboravila, sve u svemu ispalo je dobro , nije li, ostala sam šutljiva i nisam se gotovo nikad poželjela ubiti. Nemoj nam ovo upropastiti. Još nešto, bilo je trenutaka kad si me ostavljao u euforiji, izabirem ti ništa ne bacati u facu, ipak. Sve u svemu, očekivala sam gore, puno. No, kako ćemo, posjedaš me i nakon egzotičnih orašastih plodova, grožđica i keksa sa cjelovitim žitaricama, par traka istrzanih elipsastih kora mandarine, dotačeš jucy od ananasa, ne ja se ne hranim zdravo , mršava sam samo zato jer povremeno preskačem obroke. Sjedila sam ovdje već par puta , sad mi je vidljiva prevelika doza poštovanja, ne rogusi se, ja te i sad poštujem, al ono prije, to je bilo pretjerivanje.
Ja znam što ona radi, žene koje su svjesne svoje kohezivne energije, ergo koje se mogu znaju žele učiniti jebezovno lijepima, povremeno ili često su nesigurne, u takvim trenucima ti si ovdje da joj dižeš ego, ti si njezina lizačica dupeta, toplo i niže utočište jedna od onih koja razumije, a kad dobije željeno, svoj fiks superlativa, prorijedi se, izgubi isklizne iz blizine. Oboružana puna i napeta zrela i obla vraća se muškarcu u nadi i vjerovanju da će njezina penetracija biti bolnija i šira, da je dovoljno velika da ga boli, samo što njega može jebat samo u šupak, a govna koja odatle izlaze, hm, mislim da ne može nadmašiti. Vidiš, zato ona koristi riječi kao micek, nadala sam se, čakulati. Zna da to može, zna da je sjedila sa stopalom između tvojih nogu a ti si je gledala ispod oka, zato mi se ne sviđa, jer je poznajem, jer je ovdje samo kad je. Željna, kad joj je utroba prazna, kad je potrošila zalihe. Kad je
Sad je na redu donji dio tijela. Udubina na lijevom stopalu ispod rista, desna strana desnog lista, kao bubanj, tomb tomb tomb tomb, druga , kao brzi potez perom: vuus vuus vuus vuus. Kao da je minus dvanaet a ja bose noge uronim u mlaku vodu i poželim se ispišati po golim bedrima, toplina između prstiju. Kao da je vlažno a između zubiju su zrnca pijeska pronalaze put do ušiju i sve što čujem je u šumovima,smrdi po miševima, kao zrak pun šećerne vune koja se mjestimično vraća u svoje nerafinirano stanje krećem se kroz kristalnu rešetku svađam se sa pravcima koji su strašno glasno pravocrtni, tjera me na kašalj ne ovdje vam nije mjesto pokazujem im srednji prst a oni ne vjeruju da može postojati nešto tako oblo i tanko. Stavljam ga u usta a na njemu još uvijek ima rozog šećera , počinje se topiti u meni , čini mi se , kao da postaje sve manji a ja sve veća želim ga osjetiti ali on se izgubi , kvragu , poželim se smanjiti, poželim trenje poželim da stišam produkciju sline, poželim izdahnuti napeti se isisati prostor između stvoriti naš jedan mali slatki vakum dok ga sišem trne mi nepce osjećam nokat u sinusu ritmički bode. Ne mogu ga više pomaknuti
Dolazi sa zakašnjenjem. Moj glas, kasni sekundu ili dvije. Trenutak koji mu pripada ostaje bezglasan. Živci nisko , u trbuhu bljeskaju usitnjeno. Iznad mene, po parketu , uporno padaju tri teške kugle, tri metalna ležajeva, zamišljam, za nečiji zglob. Očekivanja uperena suptilno , to je socijalni rad, ne zahtjeva se ništa drugo do refleksa, a ja kotrljam kamenje. Eksplodirao je smijeh nakon rečenice/riječi koja je sasvim drugačija zvučala u mojoj glavi. Šokirano sam izbuljila oči. Smijala se ne vjerujući; kako da te ne volim, moje tijelo, kad progovoriš umjesto mene, kad me u tolikoj mjeri zaprepastiš da razmišljam dvaput prije no što se odlučujem popeti na ljestve, koliko ima samovolje u tebi da proizvodiš značenje bez moje prisutnosti.
Bockanje tupom hladnom plastičnom iglom; jedno znatiželjno svemirsko dijete me hoće opipati a ne želi uprljati ruke, a grmi kao starac koji žvače listove starog hrđavog željeza, uporno.lomi.zube. Pada kao trudovi, kao impuls povraćanja – u valovima. I diše između njih, opažam bjeličasti providni dah od ceste do dodira.

zadaćnica br. 002





Mjesto gdje sam izgubila sebe? preostalo je stanje, naslućivanje; između: mjesto za igru. ovo je scenografija za dramu u mojem tijelu koje nije nikad ovdje ni ondje. titra













Između
( ili:
Mjesto gdje sam se izgubila )





1.Dijalogijski solilokvij (opis)

Likovi ne razmišljaju, postoji glas, ono što zvuči, u odnosu na kojeg se odvija pokret. Radnja se događa jer je oni ispuštaju, ona izlazi iz njih u vidu rečenica i gesta, ona je međudjelovanje, uzročno posljedična veza s više ili manje angažmana.
Moja lica će proizvoditi glasove, no ne nužno grlom. I oni će se kretati, introspekcijom. To ne znači da ne razgovaraju. Oni trpe razgovor iznutra, zatvorenih ustiju . Šutnja između njih je puna infrazvuka; dijaloga u njihovim glavama. Kad bih željela postaviti dramu jedino što bi mi trebalo je tijelo, i mjesta. Koja ne moraju biti prazna ili istovremena. Ne želim ih destilirati, zgusnuti , ni previše izdvojiti. Infiltrirat ću ih, izmiješati s tobom. Postat ćeš jedan od njihovih glasova.
Za igru je potrebno izgovoriti, kao prvo. Zatim slijedi reakcija, potom djelovanje. Kad sam počinjala čitati preskakala sam opise interijera, emocija, i solilokvije . Uzbuđivali su me dijalozi, kretnje, peripetija. Listanje stranica. Nisam željela vrijeme za preciznost ili zadržavanje, gutala sam u desetinama, stotinama; sitne mjere ostale su zapetljane među zubima. Najvažnije od svega je ne skrenuti pogled, pratiti netremice nit koja upravlja disanjem i kardiovaskularnim sustavom. Vrijedili su šokovi, preskakanja, ubrzani puls. Formula je: kratko i opetovano .
Ono što želim sad, to je nešto drugo. Kao prvo, progutat ćemo oči i pogledati unutrašnjost. Zatim ćemo je artikulirati, postat će vidljiva, u odnosu prema drugom . Neće biti fizičke interakcije između dva lica, ona se neće dodirivati, ljubiti , jebati, udaljavati, ona će se eksponirati. Ono što ćeš vidjeti bit će slike. Stabilni nepokretni kadrovi, zaustavljeni; montaža izdvojenih površina, odraz njihove svijesti , inhibicija pokreta.
Izabirem prikaz, oblik : predstavu- vizualno taktilno mirisno zvučnu. To će biti prisjećanja, suvišnosti, nagomilanih zaboravljenih stvari, aluzija, sklopova, slučajnosti ( terapija, vraćanje, povraćanje, izbacivanje) . Želim pričati ali ne (samo) glasom. Sredstvo ću podijeliti na : s-tvarnu riječ koju vidiš ispred sebe, i ono što je ispod nje, slike. Volim slojeve, prepunjenost, nagomilanost. smeće? Nema očiglednog reda i prividno je sve beznačajno smeće svedeno na zajedničku vrijednost- bezvrijednost. Fragmenti- mučna analiza.
Želim zajedništvo i cjelinu, makar netrepeljivu.














2.Dvostruka ekspozicija (interijer)

LICE 1; MJESTO: VARAŽDIN
glas prvi:

Ne ustajem na vrijeme. Ne sjećam se trenutaka buđenja. Zgužvana masa deka, plahte i jastuka sam. Pomičem glavu, prvi put u zadnjih 5, 6 sati čini se, boli. Zrak je prhko tijesto, mjehuri u njemu omogućuju mi kisik. Grlo je slijepljeno. Ne želim ustajati. Nemam razloga za to, osim neodređenosti. Ugoda, opipljiva, između tijela i kreveta pritisak, toplina koju sam stvorila, koju udišem u tamni prostor ispod vrata. Ne želim ustati. Ne želim se razbuditi.
Ovdje sam gotovo dva tjedna. Nedostajalo mi je ovo mjesto. Iako ima zidove i vrata, koja ničemu ne služe. Ovdje sam izvan. Izvan odgovornosti, umrtvljena, ali i prepuštena. Dolazim pod izgovorom proizvodnje. Samo, ovdje je nekako oduvijek , stvaranje podrazumijevalo nezadovoljstvo.
Samo još jedna nesvjestica, samo minutu da zaboravim , koliko je sati. Ništa osim mene ne tjera me na djelovanje. Izvrnuta, moja vanjština je gadljiva,žilava, mokra i topla, odbija dodire; unutrašnjost, tvrda i geometrijska.
Vraćam se jer su naviknuti na to; da se pojavljujem samo u vrijeme ručka, da je svatko okrenut sebi , da nema razgovora. Nedostaje mi bliskost. Postaje bljutavo iritirajuće. Razdražujem se.
Općenitosti ne vrijede. Mislila sam da uvijek mogu sve staviti u nešto veće. Nešto šire od trenutnog. Koliko sam prostora potrošila na takve besmislice. Na skupljanja, na predumišljaje. Na podnošenje. Zaključci do kojih sam došla, bezvrijedni. Svode se uvijek na mene. Postojim samo ja. Nema interakcije. To sam ja i igra zrcala. Ne uveseljava me.
Ne razmišljam, gotovo nikad, o odustajanju. Ono ostaje jedva pomisao, koju ubrzo završavam. Ne mogu ni zamisliti. A ono što radim je dekoracija, nema dubine. Nešto nije u redu, nije u svojem mjestu. Imam se potrebu napiti. Ili zaspati.

glas(ovi) drugi :

Stop
što me to jučer potaknulo, što je to JUČER bilo, nešto , vodeno? Možda , ne znam , dobar je osjećaj je l da je, prisjeti se. polako slovo po slovo , dobiva m osjećaj , da priča m. Polako rekla sam.
Slika. Više njih, nijedna dovoljno zanimljiva nijedna nijedna zanimljiva, a slova su mi preblizu, što se desilo, dobar je osjećaj kontrolirati prste, kaže , nešto suptilno osjetilno. Ne smijem reći na glas jer jer jer. Ispada
Ha. Igrajmo se kažem, kažem, što je to što bi me zaustavilo , sad, što je to što bi steglo grlo. Ne pitam se . ha ha. Izazivam, ne. samo, silom ćemo morati zakrenuti glavu. Dok sam pogodila , nisam ja. Dok je počela, ona ,pravu stvar. I miješam početke , nisam ja ta koja ju je izazvala, iako mislim znam da imam , neku , kontrolu , haha. Kontrolu, kaže, m. o da , zaboravila sam da sam zaboravila, ili nikad nisam znala, tako nebitna stvar za ovaj osjet, tako nebitno za ovaj red, puštam.
Da li možeš, pitam se da li mogu uhvatiti koncentraciju dovoljno dugo, dovoljno dugo se zadržati, negdje. Da li možeš ili si previše podložna počecima, i ugodi koju ti pruža svaki idući, koju mi pruža svaka iduća. Postoji mogućnost, rekla je ona, postoji i za mene. Ništa nije sigurno. Rekle su . nema ništa sigurno. Ne postoji trajni izvor, uvijek postoji kraj.
Ja bih htjela, više puta, pričati priču. Priču?Da. Zaboravila sam , da ne znam tipkati. Zaboravila. Je l mi smiješno što se kontroliram , užasno, kaže m. smiješno, zabavno za sad. Kontrasti, kaže on. Ne želim, neda mi se kontrastirati, da je rekao , budi siva. Hahaha. Glupa.
Više priča, pričati stalno priče.
Živciraš me. Polažeš prava na mene, a sad kad te tražim tebe nema, a ja sam se prisilila da se okrenem unutra, da se potražim. Ha ha! I što nalazim? Čak ni početke, :dosadu. Neodlučna. Izaberi. priču. Pogrešno je tvoje shvaćanje priče. Opet pričam sama sa sobom,i?
Zašto se bojim da će mi netko ući kroz vrata prokleti strah i prokleta vrata.
Hahaha
Da li si svjestan
Ti dalje šutiš. Ja sam, kod tebe, postrani. I kad odlučim okrenuti se , onda ću ja biti kriva, jer te nisam tražila. Zajebi. Mogu otići, ako poželim, mogu naći drugu. Priču. Zašto ovo radim? Nemoj, nemoj, kažem si a opet zašto ne hahaha. Ja ne odlučujem. Na kraju, ili da? Odluči se. hahahah. Ne znam ne znam. Dosadno mi je . I živcira me ova ovisnost i . ili ne? ili je odgovarajuća. Nema veze?
Ma da. Prestani razmišljati, govore mi, i živi. Ma nemoj, kako da živim kad želim. Razmaženo derište.
gadi mi se ovo sranje nema ni užitka u tipkanju idemo dalje kažem dosta sljedeća slijedeća ovu ne znam ispričati ne znam ne mogu ne znam neda mi se ne želim
Sjetila sam se zašto sam otišla odavde. Nemogućnost samoostvarenja. Ne mogu . Ne ovdje. Previše vratiju . previše otvora u zidovima.
Da li mogu stati iza svoje priče. To je pitanje. Ako je već želim ispričati, da li je mogu nositi. Da li je mogu izdržati? Da li je mogu pustiti. Samo, sad još nije vrijeme. Da, sigurno nije , jer bi svako malo netko mogao uletjeti kroz vrata a ja se bojim. Bojim se. hm. Da li shvaćaš da sam ironična?



LICE 2; MJESTO: Zagreb

glas 1' : (po)Kušala sam komadiće Zelene.
Polako mi postaje jasno da pokušavam biti apsolutni proračunati metalni hladni kostur svojih tragova. Hm.
Promatram stjenke koje sam stvorila. One se približavaju, prema dnu sve više, sve do rupe, do rupice. Točke. Iako su prozirne I impresivne, ostaju krute. Ja. Ostajem ,ukočena ispred zaslona, miču se oči. Samo slike. Projicirane na slijepu pjegu kretanja!
Što će mi to?

glas 2' : Što radi, što ona radi? Promotrim , namrštim se.
Dosađuje se. Sjedi bolno istegnutih koljena isprepletenih stopala, zgrčenih mišića , na rubu kreveta, prisilno nagnuta u desno. zašto? da slučajno ne dotakne ženu, djevojku, buduću majku, lijevo. Dvije fotelje, stolac, krevet i okrugao stol u maloj garsonijeri. Ona je konačno sretna jer su nas odlučili posjetiti, nestrpljivo je sretna zbog punog stana . hm. Čemu onda dvije tri krajnje neugodne poze koje mijenja ovisno o utrnuću pojedinog dijela nepotrebno svinutog stisnutog tijela? Čemu bježanje u smjeru sigurno nepokretne površine tv zaslona, između perioda letimičnog zurenja u plave smeđe sive oči, ne nužno u paru: sivo sivo plavo zelene, smeđe sivo, zelene zelene , zelene smeđe, plavo?
Ja sam začuđena. Ona se smješka, odobrava, negoduje, zgraža se ovisno o potrebi sugovornika. Reakcije bljutavo usiljene. Pitam se. Što bi se desilo. Kad bi svi zašutjeli, i okrenuli se jedan po jedan, prema njoj.
U prividu sudjelovanja ona u sebi protiskuje vrijeme. Nije pješčani sat sa 213, 08 kg sivog šećernog pijeska, već cjedilica naranača. Kad je pitanje preizravno da ga preusmjeri odgovara poluspuštenih kapaka izvlačeći konac iz trenirke; koja obavezno mora imati stisnute gležnjeve. Ona priča samo zato da bi čula vlastiti glas i pritom se sa strahom naslađuje njegovoj besmislenosti. Druga strana komunikacijskog kanala nakon odgovora koji nužno zvuči tek da bi popunio tišinu reakcije ubrzo zaboravlja.
A ipak, kad zatvaramo vrata,povlačimo zasun i gasimo svjetlo u hodniku/ kuhinji pripijena uz mene izgovara riječi neposredno prije oblikovane u glavi: Jako mi je drago što su i oni nas jednom posjetili. U mojim rukama ostaje mala i neprimjetna.

glas 1: Iznervirana pokušajem da druženje prođe mimo mene ne dodirujući me sa istovremenošću potrebe da svi budu zadovoljni--- da li je potrebno da rečenica bude baš toliko kumulativna? Upravo zbog tog nisam uspjela njemu reći da volim njegovu oholu bahatost i pogled koji posjeduje nesvjesnu ironiju samo za druge; zbog položaja njegovih kapaka; iako je tetkica i druga polovica njegovih ispada postaje kreštanje u visokom tonalitetu ili hod po špekulama. Ona je ostala bez mojeg divljenja : njezinim kretnjama, oštrim , naglašenim , sinkroniziranim ,ne i komičnim; njezinom glasu koji sigurno i glasno vodi do vrhunca, dok priča ostaje nerazumljiva, nebitna. A on, bez uzbuđenosti upravo upoznatog čovjeka koji zna da ćeš progutati gladno svaku njegovu riječ, zauzvrat početku.
Zelene je ostala izvan ludila. Prosjedila sam par trenutaka na njezinim koljenima. I ona je pričala izdaleka, ja sam joj zatakala kosu iza toplog uha posežući povremeno za čašom. I znaš da kad gutaš pohlepno potreba za disanjem postaje inferiorna, a grlo se rasteže i još prije kraja peristaltičkog talasa zamišlja sljedeći još veći još dulji još bolniji gutljaj. Gomila se na dnu želuca a grlo se ne zadovoljava ono kasni ono ignorira težinu ono je samo svoje i ne postoji mu kraj. Do određene točke, kad postane očigledna njegova nesamostalnost, postaje opet nijemo.
Zatvaram se oko njenog nosa, nelagodno nepokretno mi je u ustima , možda jer sam ih prije tog napunila mlakom vodom a nos sad udara inertno u moje zube, tupo i mrtvo iako znam da je živ, bojim se opipati ga jezikom jer tjeskobno osjećam da će i on opipati mene, naginjem glavu u trzaju no prevelik je da ga progutam kao tabletu a zubi ga odbijaju prožvakati, učiniti manjim, mekšim i bezazlenijim.
U mjestu smo gdje vrijeme teče strpljivo, a dijelovi su polumrtvi. Samo mit. Polusan. Polumrak I poluvolja. Čekam. Grizem nokte, na njima si: Avokado maracuja , i prah; nivein puder za tijelo.
Nema barijere osim one vizualne. Samo da izgovorim. Pobjegni sa mnom nakratko. Mi ćemo se vratiti, da se ne potrošimo. Zaustavim tvoje lice u svom dlanu i kušam tvoju očnu jabučicu. Promašujem, riječi. Lijepa si, volim te doživjeti . volim tvoju teksturu volim tvoju fakturu. Ne znam se izraziti.















3. Gdje sam?
Staklo asfalt indigo

Prije pritiska jagodica prstiju. Postoje stvari koje, imenujem li ih, neće značiti ništa. Umjesto da pratim udaljavanje koje mi uzrokuje napor da ih zaustavim, pokušavam se nadmudriti. Tako da im naoko dajem pozornost. Sad sam se otkrila. A ja želim pisati u slikama. Ruke su gladne , oči ih vežu.
Dosta bi bilo ,kažem. Nekoliko zamki je potrošeno. Ne želim uzroke i posljedice. Glumu i pretencioznost. Pokušavam se sjetiti kako je to: pustiti da teče ; pokreta koji oslobađa. Uvijek spremna. Kakav je strah od sebe ? Ne usuđujem se pisati u prvom licu ; interpunkcija ublažena do sivila ; još titra frekvencija posljednjeg razgovora , ometa me.
Vidim svoje koljeno; protuteža lijevoj strani lumbalne kralježnice koja rotira. Netko ne bi primijetio ali ja da, primjećujem; kad promotrim raspored svojeg tijela, prilikom opuštanja, uvijek, u protutezama. Jedno mjesto izaziva drugo. Njegova slika: stopala , kao da su sitna zrnca na njima, kao da je ljeto, a ja ne znam što to znači kraj, kao da sam zaboravila cipele, hodam po prašini između oštrih bridova kamenja . Žutoj, uvlači se ispod nokata, stvara neugodu ali ja ne znam što znači, jer sve što za mene postoji je pravac, koji kaže : naprijed, nema vraćanja; grlo u obliku harpuna u samome sebi, njegov vrh se zatvara poput cvijeta, a nemilosrdnost namjere ( ubojite ) tjera prema dolje, dolje, žedna sam.
Prihvatila sam tvoju sliku. Čim sam to napravila, zaboravila, sam je. S njim dolazi zastajkivanje, promišljanje, kontroliranje valova. Radim branu, propuštam vodu kroz nju, odmjereno, umjereno. Da budeš zadovoljan. Da budeš zainteresiran. Opet se smijem ( u sebi ) jer osjetim da sam te zaobišla. Nekako , ja znam ,ali izgovorim li, nestat će sigurnosti. Ti si me pustio neko vrijeme da se zabavljam sama sa sobom, a da to nisi ni znao. Za mene, ti si se sada vratio iako ne postoji početak jer je svaki idući novi, i željan. A ja skupljam za branu. Skupljam za tvoj dolazak, ponovni susret. U akumulaciono jezero bacam ostatke interferiranja. Ne želim te miješati s drugima. Moj pogled bježi, a već sam ti rekla, da ću ga rukama zavezati; da stvorim atmosferu , potrebno je kontrolirati. Silu. Koljena, napeti lukovi ,napeti katapulti sa toplim kamenjem u točki čija je budućnost neizbježna ali ipak se ne događa. Pomisli na stanja koja nikad ne završe, a ipak smo ih opisali , pomisli na mjesta koja smo tako nasilno izrezali.
Da bi mi bio razumljiv moram oko tebe postaviti par čvrstina. Samo što ponekad zahtijevam mnogo uporišta . Tkanina koju razvlačim preko tvojeg tijela je neporozna. Sretna sam i s malom pobjedom. Malim dodirom ; u glavi vrišti: veličina. Moram je iskašljati.
Nesigurna sam kad odbacim stalnosti ; koliko je smjerova moguće , na prvi pogled, a koliko je moguće na drugi? Shvatim da smjer ne znači, da je on ovdje samo da bi me udaljio , od tebe, mene, bilo koga. Nemoj me imenovati .
Puštam da mi krcka kralježnica . Osjećam stisnutu desnu stranu prsnog koša. Slika mojeg tijela, u dijelovima, savršeno koordiniranim , ponekad.
Puštam da opet odeš , ja sam zabavljena monotonošću. Nisam zabavljena nego se prepuštam. Perfidnim vidom gutam bjelinu a ispred mene su slova , označujem . Uokvirujem ih smirujem, pribijam, ubijam, zaustavljam, kradem im, prisluškujem, improviziram, asfaltiram, prozirem, simuliram, prezirem. Nemirna sam, ne sviđa mi se otpor . Ispružim ruke, želim probiti površinu , želim skočiti na glavu . Uvijek želim skakati na glavu, rijetko kad se to usudim. I želim brzo ulaziti u more. Jer je gladno. No moj korak je kao ulazak u staklo. Svaki val napad je noževima. Koji su tupi. I obli. To nisu noževi , primijetit ćeš kao da si očekivao da izgovorim doslovnost. Nisu, ne , pomislim: zašto ne bih mogla izreći usporedbu sa riječima koje mi dođu ? Bez obzira prema značenju.
Ti me sad polako možeš pratiti. U mojoj glavi postao si dijete, bezopasan musavi dječak koji je do maločas izgradio kulu u pjesmi. O kako stereotipno, pomisliš, a ja ću ti reći otvoreno, bez predumišljaja, da, ti radiš kule u pijesku. Nisam ti to do sad rekla jer nisam željela da prestaneš. Nećeš mi uzeti za zlo, samo ćeš možda tražiti svoj sladoled od grožđa, a ja ću te primiti za ruku i odvesti.
Kamo si se to spustio pitam se: vidiš, (li) kako ti lijepo objašnjavam; kako sam se lijepo našla do pijeska. Ne smeta što ulazi u pregibe jer osjećam po prvi put da je mokar i da je voda blizu. Vidiš da sam trebala opipati mjesta oko tebe prije no što sam te pronašla, toliko ne prijetećeg da je moja noga prestala proizvoditi elipsaste pokrete da ispiša nemir.
Pokraj mene si , jedeš svoj sladoled, a ja nosim ogroman bijeli šešir i velike crne naočale. Koliko će biti dovoljno redova da te osiguram? Pokušavam se sjetiti riječi , lažem, pokušavam se sjetiti svojeg tijela kad je vidjelo tvoje riječi, pronalaziti očiglednosti, usporiti se . Zanima me što si radio, no kad pričam, kad me čitaš, mijenjaš se. Zanimljiva sam si kad te ne shvaćam. Umjesto da dišeš progutaš, umjesto da piješ slušaš, umjesto da krvariš proizvodiš slinu. Plavi mjehurići na rubovima tvojih kapaka.
Tempo se povremeno ustaljuje, lukavo, pa prestaje. Približim se jednoj struji ali ona je kratka, zato ostajem u mlazovima, zato ne svršavam . Jer ni ne započinjem. Odbijam miniranje, odbijam planiranje, odbijam gledati bezobrazno naprijed, odbijam kraj prije početka . Početaka nema ! Nema ničeg osim naslućivanja.
Slika, dijelovi tijela. Želudac : kišobran, za koktel , aluminijski , žilav, otvara se uporno ; u njemu čuvam i mačića. U utrobi, sivi, prugasti, buni se, mazim ga, uspavljujem. Prihvaćam težinu dok god spava. Umirujem smirujem nebodere stišavam asfalt, ne mogu nikada prestati, napor uložen u tišinu , ruga mi se; ispod stvari, infrazvuk. Desni lakat lavlji rep : gori, tvrdo, trusi se, troši ,kao vosak hladno teče, ostavlja crno na žlici kad grijem slanu vodu. Da je popijem da isperem kamenac.
Ako čekaš dovoljno dugo svaki refleks postaje mrtav, svakog ćeš ugušiti. Uskoro ti tijelo neće moći reći ništa. Možda će tada promijeniti način komuniciranja s tobom i izroditi mogućnost koju ti ne mogu sad objasniti jer smo obadvoje sputani postojećom. Zarobljeni, dosadni. Svako naziranje drugog kuta ti nazivaš bajkom.
Predstanje, ono neopisivo neuhvatljivo,ono koje prethodi smislu. Ono stotinku prije odluke, granična situacija, položaj , postavka, reguliranje, okolnost. Lako hlapljivo otapalo. Dio vremena u kojem se ne valja zadržavati jer uzrokuje mučninu, vrtoglavicu. Trenutak prije skretanja. Moj film se ne kreće, on se trza. Zaustavljam slike . Silujem inerciju. Slušam odjeke, jer rukama nije dovoljno, one žive od sjećanja. Iskorištavam tromost. Vidim pa(slike) ;ne vidim. Kretanje je stroboskopsko . Nema ga. Dvostruka ekspozicija.
Teško mi je biti budna. Osjećam umor, ustaljenu mlaku prosijanu tjeskobu. Odvraćam glavu i tražim izlaz. Zašto sam ovdje? Gdje sam skrivila? Ne : što. Da li osjećaš da si bespomoćan? Tvoji pokreti udaraju u staklo. Vidiš da sam krivo shvatila ; klizim, ignoriram prisutnost , radim to kao sa nožem; cap: ne postojiš ; ti vrištiš ja cap: nastavljam dalje; trgaš tijelo, ne shvaćaš, ne vjeruješ, ne prihvaćaš; cap: tvoja krv je indigo. Zaboravljaš dostojanstvo. Jedino što postoji na tebi je golotinja. Okružujem te studena, nedodirljiva. Klasifikacijski broj: to si. Zahtijevaš samo pogled. Taj: samo, poništava te.
U sobama smo koje su kockaste, bodu u moje oči njihovi kutovi, bode oštrina pravaca, smjer koji izaziva tupe udarce sa svake strane sljepoočnice. Koje je unutra a koje van ? izvan sam sebe , zapovijedam svojim nastavcima da me fiksiraju, da ne puštaju u vakuum jer tamo nema uporišta,samo indigo, prolazi kroz tanko crijevo, kroz crijeva u glavi kad sam unutra, a kad izađem nema čvrstih granica. Male stvari koje ne dišu, orgazmi između kože i limfnih žila prestaju štrikati ornamente. Prestaju stvarati vrućinu koju sam imala želju pustiti na oči. Ti si se uspio približiti dovoljno da izdržim odbijanje, dovoljno do : točke gdje ono prestaje, a ja sam mislila da ću se rasplakati. Kad je došao trenutak za to, suzni kanali su ostali suhi. Samo je zapekla unutrašnja strana podlaktice i bedara. Nisam plakala. Zašto da te lovim na trikove?
Poslije odluke, nema povratka, zagrebla sam ispod kože i potkožja, režem mišić , pilim sternum. Ne dopuštam proboje osjećaja. Žicom spajaš grudnu kost, automatizam kojeg sam svjesna. Žao mi je, ponavljam , samo zbog straha da ćeš se udaljiti moje izražavanje je neartikulirano, nosi sa sobom udar prema tebi; ja te ne želim udariti ; ne želim šutjeti. Nemoćna raširenih zjenica cure iz mene čvrstine objašnjenja i indigo. Pred strahom napuštanja ostajem nijema. Bacam gorkost , ravno u tebe , otvaram usta u uvijek ponovnom i nikad početku.
Ono što mi nedostaje: osjet nezadržive neizdržive radosti, ono što tjera moju prsnu šupljinu na kontrakcije, umjesto gnoja sasušenog zalijepljenog nagomilanog tražim zeleno. Poželim ispružiti nastavke prema tebi. Postati neotporna bez umišljaja, gume i mirisa suhog komposta. Bez pokreta prstiju koji kao alatke za čišćenje multipraktika guram u usta, čim dublje čim dublje, da dođem do pluća. Gomilica ljudi pokraj kojih sam prolazila kroz dan , svaki dan, počinju mi se vračati. Sa zakašnjenjem žudim za njihovim pozdravima. Voljela bih im biti blizu, a to ,jednostavno, nije moguće.
Ti koji ostaješ negdje gdje te povremeno mogu pronaći, hvala ti , što ne mijenjaš drastično koordinate, ti i još par tebi sličnih.
Slike koje djeluju vidljive su nakon nekoliko godina. Ostavljaju posljedice.
Kako da se sretnem s vama? Čudim se, jer su brazde oko mene. Gledam izdaleka. Postajem opet žedna. Tražim kao životinja, tijelom i intenzitetom, stisnutog zubala. Ti si opet, evo, samo u prolazu, da mi kažeš : laku noć. A ja sam se obradovala, tvojem imenu.
Biram, zaostajati.
Govorim si da sam strpljiva, a ti znaš da sam takva samo na udaljenost. Blizina mi ne leži. Željela bih biti udaljeno bliža. Dodirljiva. Ostajem ležati u krevetu ne spavajući. Bojim se da nisam zanimljiva; ti ne znaš koliko je hrabrosti trebalo za rečenicu : eto, sad. A zašto bi trebao znati.
Prolazim pokraj tebe, smješkam ti se u prolazu, ti dižeš ruku.
Uvijek u prolazu