zadaćnica br. 003


Tišina prašina glad nijemost kanđe ožiljak klitoris ruke kovrčavo drveno smola kiselo oštro usko kokos strast kiša magenta smijeh izgužvano

Imamo jednu u prostoriji, jedna je sigurno ali možda ih je više. Osjećam na nepcu slatko koje ulazi kroz nos i tjera me da slinim, nije slatko proturječe mandule to je nešto otrovno i neće biti dobrog okusa. Nema veze, tražim, ona se zaustavlja na mojem koljenu sigurna i bestežinska slijed njezinih pokreta programiran je u nju na početku dijeljenja, možda i prije, ne pratim uzrok, nebitan je. Još se nisam odlučila. Mjestimični svrbež koji je potaknula. Zabavlja me. Skini se. Čaša ostaje na stolu, odgađam prinijeti te usnama. Ovo je prostor osiguravanja, orijentacija. U odnosu na. Početak možeš nastaviti. Zanimljivo je koliko mi i što treba . Od praznine ne dobiva se ništa. Tijelo pamti, zato ga zagrijavam, pouzdajem se u prste i nastojim opustiti. Ovo sam samo ja. I sve što sam pokupila. I usudila se sjetiti. Posežem za . čašom. Sjećala bih se scena, i prizivala stanja, pogledala ga. Svaku od riječi sam izabrala, mora da barem tri nose nešto moje. Događa mi se da padam na prvi dojam. Nasmijem se. U retrospektivi, da, padam na prvu. Samo što, ne znam prepoznati , u trenutku, radim to tek naknadno. Zato će biti potrebno ispisati par strana. Iznenadila bi se kakav osjećaj ostaje u ustima nakon prvog gutljaja. Ohlađenog. Naravno, kockicama leda. Nije agresivan, ne mogu reći da je suptilan, nešto sasvim drugačije,smeđ. Kožu skidam u mehaničkim kratkim trzajima, osjetim užitak. Razmišljam, o svrsi, dolazi mi da je ovo potrebno da bih znala opisivati. Ništa drugo do sad nisam radila nego opisivala. Ovo što sad spremam trebalo bi to izbjeći . I nastojim zaboraviti riječi. Vidim je povremeno prolazi kraj mene, neopterećena , lagana, prelagana da se moje ruke sa sigurnošću sklope oko nje. Čim izleti iz vidokruga nije više moja briga. Jedna me uzbuđuje,druga, ostala je u prikrajku , poluskrivena poluzanimljiva poluzamišljena polukruta. Bit će dovoljno , da se pravim da je ne vidim. Stvari postaju podnošljive, čim su ohlađene. Led im daje uglađenost, na to se ona osmjehnula. Nastavila sam, ona se izmiješala, iako nije nestala, osjećala sam je na rubu kristalizacije, procijedila se u drugi plan, nastavila sam pričati, zaboravila sam je. Pokušavam uhvatiti njegov pogled, odobravam mu, ulazim u rasprave a on od početka zna da sam mu naklonjena, ona ostaje na periferiji uvijek, sjedi pokraj mene pijemo isto piće, kažem kako godi, počinje povećavati temperaturu a ja znam da je to njeno stanje, kad postaje podatna, približim se da pretočim iz svoje u njezinu čašu, ispija polako ali predano i ljepljivo ona se ne vraća tempo nije spor, on je primjeren viskoznosti. Pomičem se zabavljena igrama pozornost se raspršuje i obavija me jer ne mogu je čvrsto uhvatiti klizi niz prste , uskočio je , nula znači četvorka, ma kako nemaš , njih se prvih rješavaš jer nose najviše bodova. tijelo lagano podrhtava opsjednuta sam smiješkom slatkom napetošću, no pogriješila sam. Ne valja , osim par rečenica. Točke na nadlakticama izluđujuće su, zahtijevaju hrapavi pritisak isprekidani, nokte. umjesto da je uzmeš kao takvu, smještaš je. Zašto je ona ostala, zalijepljena između očiju, s unutrašnje strane lubanje, povremeno zaustavlja sitna kruta bića, privučena njezinim mirisom. Tijelo tjera na skupljanje a oči puni oblicima ;jantarnim. Kad se sjetim njega pomičem se u stanje pripreme, ne dozvoljavam da me ignorira, rečenice se bore za prevlast. A i istina je da sam par puta pomislila da bi moglo biti zabavno, sve ako ne zahtjeva od mene da mu ga popušim. Dovoljno vremena je prošlo da ga izbacim iz sustava, trudim se pronaći način da ga ušutkam a da bude zainteresiran. Stari moj, bilo bi nam zabavno, samo da mi dopustiš, da ja vodim, ili da me ne ugušiš , odmah na početku, poslije možeš raditi što god poželiš, čak i biti radostan. Samo, morat ćeš mi dati priliku, i na minutu se ušutkati, prestati trkeljati, pokušati izgovoriti neizgovorljivo i pritom željeti ostati faca. O, moglo bi nam biti zabavno. Samo što, možda tražim previše, čini mi se da si možda, prestar. I prevelik. Serator. Neću te ipak vrijeđati, ako si to i zaslužio ja sam zaboravila, sve u svemu ispalo je dobro , nije li, ostala sam šutljiva i nisam se gotovo nikad poželjela ubiti. Nemoj nam ovo upropastiti. Još nešto, bilo je trenutaka kad si me ostavljao u euforiji, izabirem ti ništa ne bacati u facu, ipak. Sve u svemu, očekivala sam gore, puno. No, kako ćemo, posjedaš me i nakon egzotičnih orašastih plodova, grožđica i keksa sa cjelovitim žitaricama, par traka istrzanih elipsastih kora mandarine, dotačeš jucy od ananasa, ne ja se ne hranim zdravo , mršava sam samo zato jer povremeno preskačem obroke. Sjedila sam ovdje već par puta , sad mi je vidljiva prevelika doza poštovanja, ne rogusi se, ja te i sad poštujem, al ono prije, to je bilo pretjerivanje.
Ja znam što ona radi, žene koje su svjesne svoje kohezivne energije, ergo koje se mogu znaju žele učiniti jebezovno lijepima, povremeno ili često su nesigurne, u takvim trenucima ti si ovdje da joj dižeš ego, ti si njezina lizačica dupeta, toplo i niže utočište jedna od onih koja razumije, a kad dobije željeno, svoj fiks superlativa, prorijedi se, izgubi isklizne iz blizine. Oboružana puna i napeta zrela i obla vraća se muškarcu u nadi i vjerovanju da će njezina penetracija biti bolnija i šira, da je dovoljno velika da ga boli, samo što njega može jebat samo u šupak, a govna koja odatle izlaze, hm, mislim da ne može nadmašiti. Vidiš, zato ona koristi riječi kao micek, nadala sam se, čakulati. Zna da to može, zna da je sjedila sa stopalom između tvojih nogu a ti si je gledala ispod oka, zato mi se ne sviđa, jer je poznajem, jer je ovdje samo kad je. Željna, kad joj je utroba prazna, kad je potrošila zalihe. Kad je
Sad je na redu donji dio tijela. Udubina na lijevom stopalu ispod rista, desna strana desnog lista, kao bubanj, tomb tomb tomb tomb, druga , kao brzi potez perom: vuus vuus vuus vuus. Kao da je minus dvanaet a ja bose noge uronim u mlaku vodu i poželim se ispišati po golim bedrima, toplina između prstiju. Kao da je vlažno a između zubiju su zrnca pijeska pronalaze put do ušiju i sve što čujem je u šumovima,smrdi po miševima, kao zrak pun šećerne vune koja se mjestimično vraća u svoje nerafinirano stanje krećem se kroz kristalnu rešetku svađam se sa pravcima koji su strašno glasno pravocrtni, tjera me na kašalj ne ovdje vam nije mjesto pokazujem im srednji prst a oni ne vjeruju da može postojati nešto tako oblo i tanko. Stavljam ga u usta a na njemu još uvijek ima rozog šećera , počinje se topiti u meni , čini mi se , kao da postaje sve manji a ja sve veća želim ga osjetiti ali on se izgubi , kvragu , poželim se smanjiti, poželim trenje poželim da stišam produkciju sline, poželim izdahnuti napeti se isisati prostor između stvoriti naš jedan mali slatki vakum dok ga sišem trne mi nepce osjećam nokat u sinusu ritmički bode. Ne mogu ga više pomaknuti
Dolazi sa zakašnjenjem. Moj glas, kasni sekundu ili dvije. Trenutak koji mu pripada ostaje bezglasan. Živci nisko , u trbuhu bljeskaju usitnjeno. Iznad mene, po parketu , uporno padaju tri teške kugle, tri metalna ležajeva, zamišljam, za nečiji zglob. Očekivanja uperena suptilno , to je socijalni rad, ne zahtjeva se ništa drugo do refleksa, a ja kotrljam kamenje. Eksplodirao je smijeh nakon rečenice/riječi koja je sasvim drugačija zvučala u mojoj glavi. Šokirano sam izbuljila oči. Smijala se ne vjerujući; kako da te ne volim, moje tijelo, kad progovoriš umjesto mene, kad me u tolikoj mjeri zaprepastiš da razmišljam dvaput prije no što se odlučujem popeti na ljestve, koliko ima samovolje u tebi da proizvodiš značenje bez moje prisutnosti.
Bockanje tupom hladnom plastičnom iglom; jedno znatiželjno svemirsko dijete me hoće opipati a ne želi uprljati ruke, a grmi kao starac koji žvače listove starog hrđavog željeza, uporno.lomi.zube. Pada kao trudovi, kao impuls povraćanja – u valovima. I diše između njih, opažam bjeličasti providni dah od ceste do dodira.