zadaćnica br oo5
Jer su mi oči gladne ja jurim dalje
Što se desilo? Objasni. Tijelo je gurnuto, nešto je poželjelo da izgleda kao da je mojom voljom i nekako, ja ne znam , našla sam se u poluluku s nogom spremnom da dodirne pod a druga da zakorači odmah za njom čim ova stupi . I tako sam zakoračila, sjetim se da je ono jednom postojala mogućnost, da se dogodilo isto, nakon unosa dvije šalice kave, iz automata. Sa duplim šećerom,a druga , ako se ne varam, s dodatkom smeđeg, uskoro bivše cimerice, kako je to bilo , minijaturna soba što da drugo kažem, veličine kutije za cipele, mislim, ni wcei se više ne rade tako mali, a mi smo dvije bile u njoj, dvije smo živjele, stisnutih pluća, uvijek na rubu plača. Jedna s čepićima za uši, ali to nije pomagalo sjećam se, bez barijere, ti su glasovi već ionako unutra nije ih se moglo spriječiti , ni ušutkati, ležala sam pokrivena preko glave slušajući isto isprekidano disanje, a prije toga, šumovi. Sad. Drugo mjesto, ili treće , ne znam, pokret koji udaljava, u prostoriji nešto malo većoj od prijašnje tražim vizualne barijere. Nema. Samo cjelina- i tako . sjedim na krevetu i prisjećam se opet nastojim ne prestati. Ostajem ovdje, ponekad se gubim, ili ne. Se pronalazim. U grlu mi je zapeo, djelić nosne šupljine , rasteže se, a usta ne proizvode ništa što bi mu se moglo usprotiviti, stati ravnodušno nasuprot. Ostajem, glupa. Izmičem se, glumim pokrete da me ne izdvoje, u svojoj glavi savršeno odvojena i normalna, a oni valjda vide kakva sam nije bitno pričat ćemo o tome za par godina kad će mi priznati sve, i čudit se kako sam se promijenila. I kako sam ugodna. Za par godina, postavljam temelje, u odnosu na što , se ostvarujem, koje mogu uvijek iznova , započeti, samo ovisno o trenutku, izabrati, nadopuniti se pospremiti. Za kasnije.
Već je malo prostranije, udaljenosti se polako povećavaju, ja osjetim da lakše uvlačim zrak, samo je još pitanje koliko daleko želim ali ne još, ovaj val neka bude staloženiji i mrvicu precizniji, još prije kraja zamišljam drugi, nije li u tome cilj, uvijek se preduhitriti, nikad ne biti u istom mjestu gdje sam sad, sad, ne sad nego sad, ono ne postoji ne znam dosadne su metafore o vremenu. Jedino što je bitno su udarci koji tupo odjekuju i jedna mala, ili više njih koja je dosadna i uporno se mota oko mene, uporno kažem, a moja ruke ili tijelo, rađe je propuštaju, povremeno insinuirajući napad, izmiče ipak. Muhomlat, je iza tevea, crveni je. I tako , ja sam ti dala. Povremeno sam se u ova tri dana mogla naći na mjestima gdje bi me mogao pronaći , ali samo zato da bih, kad se to dogodi, mogla iscijediti iz sebe: da bila sam ovdje, mi smo se mimoišli, ali nema veze stari moj, gle nas, sad smo tu, nemojmo gubiti se. Hm, izgleda da sam pogriješila ili što . očekujem podsmjeh, ono što sam trebala dao si, ono što želim, neću prositi , zaboravi.
Volim te jako. Da? Ozbiljno? Poluspuštenih kapaka. Ironično se vraća u krevet. Ne propuštam. ih zuba micanje milimetar po milimetar, tražimo mjesta kroz koje se možemo iscijediti, razmišljamo o vece školjci ili 30 kvadrata bijelog vlažnog zida ,ali visokog stropa kaže ,ne tako visokog, ne visokog dovoljno za etaže u mjesto razdraženosti- dosada, ponavljanje. Vraćanje u kružni tok , a tako
ne mogu podnjeti gmizanje, nepokretnost ;buljiti u površinu koja se kreće,istrzani pokret, kad se priljubim uz stijenke širom otvorim uzemljenje, ne mogu podnjeti stisnut. U pičku materinu kako možeš, toliko nagomilanih zvukova, tupih jednoličnih jednakih, kaša.. bezokusnost kako dovraga možeš buljiti u glupu malu crnu kutiju cijeli jebeni prokleti dan, ja bih trebala nešto koji kurac pičku materinu možeš po cijele dana buljiti u malu površinu ležeći u krevetu koju vražju prokletu mater možeš po cijele dane .boli me kurac. I čekam kao neki izgladnjeli strvinar kojemu je to jednostavno način života i lijepo mu je , čekam jebene reklame, samo da vidim kako se siliš da ignoriraš mjesto na kojem si bez svoje pokretne površine poništavaš ga brišeš sve dok se ne promijeni program ili ne zaspiš. Mjesto nadraženosti, sve mi uzmite samo zvuk ne dirajte ne bih mogla živjeti da ne mogu slušati svoju glazbu, ja bi rekla vid, hoćeš vid, uzmi ga brate, uzmi sestro , to je osjetio koje mi najmanje treba, samo zvuk ne diraj. ej ! A što je s mojim slikama, što je sa svim tim silnim putovanjima, klicama koja jedva da su pomišljena, a ostavljaju i okus u ustima, ili oko očiju zanimljivosti, ili što što,ne razumijem , ako nešto želiš zbilja mi nije jasno ni najmanje zašto se ništa ne poduzima što nešto ne poduzmeš da to dobiješ, nego samo. U pičku materinu samo čeka. Ti sad misliš gle ona je sad nabrijana na pisanje, sigurno će opet napisati nešto što neću ama baš ništa razumjeti, ali glavno da piše , to je usrećuje, a pa ženo moja, ne , ne usrećuje me, imam želju uzeti jedan od onih kugličnih ležajeva i baciti je u meso i zahvatiti po mogućnosti kost veliku kost. Da al ona piše sigurno je sretna, nisam sretna, samo se mičem, da te ne ugrizem, da ti ne poližem uho ili da se ne počnem smijati histerično. A glas je povlačenje noktom po poluuglačanoj keramici glas je kao trganje kartona rekla sam al opet nisam zaključala onu jebenu glupu stvar. Možda kad bih mogla bi sad čitala, ali ne mogu jer ti ne znaš disati bez prokletog televizora. Aaaaaaaaaaaa zube, i jebeni aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaas! Lomit ću zube i jebeni jebeni umnjaci jebemvam sve što znam a to je mater i oca i sve po spisku m, to je sve, siromašan je moj vokabular,ne želim razmišljati pronalaziti, iako bi to bilo puno bolje, ili ne boli me kurac, a da počela sam o glupim umnjacima, neće valjda sad izbiti govna pokvarena, i moja glupa mala premala čeljust bez očnjaka, kakav je osjećaj siline bez boli kažu mi , kad iz tebe izbijaju komadiće kosti , i kad poslije zašivaju ranu , želim znati, al i mi se neda čekati. I seinfild mi tako prokleto ide na živac grizla bih ga udarala nogama u trbuh uhvatila punu šaku njegove kose i iščupala je. Ne želim spavati želim se napiti makar i glupog vinjaka, sutra idem na rođendan, na kojem sam bila prije točno godinu dana, i kad sam pomislila dogodine bit će drugačije, kurac, dolazim mimikriram pijem jako malo, zlo mi je kad dođem doma, rigam, pokušavam voditi ljubav, spavam, budim se pijem vodu pišam ako imam sreće taj dan poserem se gladna sam čekam, da mi se nešto da, čekam, da počne moja serija, čekam, s mahnitošću beznadnošću tren kad će mi se toliko spavati da se srušim u krevet bez razmišljanja bez tehnika uspavljivanja bez promišljanja, ne želim fuj povraća mi se sve je pogrešno , nije ništa na mjestu čak ni moji prsti koji frivolno fulaju mjesto. Želim se maknuti a nikako kako kako u pičku materinu da napravim tako nešto a da mi se ne zgadi pokret, koji da izvedem da mi se ne zgadi i da li bih se željela maknuti od svih pitam se i ne želim odbijam si odgovoriti na to pitanje jer vrlo vjerojatno ne bih , i bljesne mi da je možda jedan od mojih najvećih problema ne odlučiti se ali možda ne čak ni to nego u trenu odluke je prihvatiti, a ne mučenje, a ne prihvaćanje tek naknadno, s tim bi nestao međuprostor do prihvaćanja , kojeg kasnije uvijek nekako moram opravdati, i koji je razlog zašto uvijek želim mijenjati nešto, primjećuje, stvari koje mi dolazi i ne sviđaju mi se , ali nisam dovoljno brza da promislim i odlučim se za drugu zato ostajem i razmišljam dugo , s predumišljajem, dobar je osjećaj istovremeno raditi više stvari iako ni jednu ne radim kako treba ili sam možda u krivu i vjerujem si samo malo manje nego što bih trebala. Da li će mi poslije ovog biti bolje i da li ću u idućih mjesec dva tri htjeti piti kavu ne znam, sad mislim da mi nije to od kave , nego da je palo ono što je činilo da ignoriram potrebu škripanja zubiju i trganja, poliranja istih. Što još stranica dijaloga rekle smo zar ne.
Živcira me zvuk sa tva ti me pogledaš i osmjehneš se a to me također živcira misliš da sam sretna jer proizvodim pokrete ali nisam. Ljuta sam.
Evo šefe. Ovi pereci me čine žednim. Pamtim kratke rečenice tako je i bolje jer će biti autentičnije. Možda te ovo drmne. Slušaj, ne gnjavi mi ženu. Sasvim je moj užitak. Što? Navali. To je super. Oh shet. Kako to misliš? Radiš to namjerno. Bojim se da me ne ubiješ, za 5 10 godina. Zijev. Ne mogu to podnijeti. To si rekla samo zato jer sam ja prije rekla da želim. Ne želim ako te boli. Bez obaveza. Zašto ne bi spavala u svojem krevetu?.
Ili sam imala halucijnaciju ili si rekla nema ljubavi hoćeš li me potražiti? I smajlić to sam sanjala, da se dopisujemo .
Slijedeće godine.
Kad moram popiti čaj ako ga stavim sad. Koliko je sati? Šesnaest i dvadesetosam. Bit će prekasno. Da. Kako da insceniram razgovor kad ga ne vodimo? Pogledam kroz prozor, sa svog položaja, relativno povišenog, vidim ogroman komad neba, s obzirom da sam u zagrebu, a ispred mene je parkiralište, i neka avenija. Postrano, ima čak i drveća, šikara. Noću izgleda kao poslije brodoloma, sa plutajućim svijetlima. Nos je uz bambus miriše kao mrtva priroda, isušeno i govnasto. Spuštamo rolete da nas ne budi sunce
Post je objavljen 11.10.2009. u 16:37 sati.