Lika na dlanu ...

U šumarcima uz moje selo, moglo se naći puno razlicitog cvijeća. Najviše sam volio ono koje izbije dok je snijeg jos u povlačenju. Bilo je svega, od šafrana, ljubičica, jaglaca, visibaba.... Jedan od njih mi je baš posebno drag. Ljubičice. Zima je dug period, bar je nekad bila dok nisu stigla sva ova zagađenja i klimatske promjene, i pojava prvog cvijeća donosila je optimizam. Postojalo je jedno vjerovanje da ako uvečer nabereš ljubičice i staviš ih u lavor sa vodom a ujutro se umiješ u toj istoj vodi cijelu godinu bićeš lijep i sretan. Išao sam ja svake godine brati ljubičice, mada mi se čini da mi se tu potkrala i neka kopriva koju nisam primjetio. Takodjer mislim da je ta skrivena kopriva pomalo utjecala na moj karakter. Mislim da su svi Ličani imaju pomalo zdrave koprive u sebi. Bile su tu i visibabe. Simpatičan cvijet, ali ga nikad nisam volio nešto posebno. Valjda zbog imena. Baba koja visi. Užas. Njih smo sestra i ja brali i stavljali pod jastuk da imamo lijepe snove čitave godine. Mislim da je djelovalo. Par puta u životu sam imao ružne snove. Sad sam mnogo stariji, visibabe ne berem, ali pomislim na nju svaki put kad idem spavati. U cjeloj ovoj priči jaglaci i šafrani su imali samo ukrasnu ulogu, poneki cvijetak ubacis u buket ljubičica i pokloniš najdražoj osobi. Ruže mu nisu ravne.

Napomena: Kad se spoje narodna vjerovanja i cvijeće, nastaju najljepše priče a tek pjesme......
Autor: G.Ergarac