Lika na dlanu ...

Dragi moji prijatelji,
Obavještavam vas da je otvoren novi web site kojeg su kreirali veliki entuzijasti i prijatelji. Sajt je namijenjen svim ljudima dobre volje koji vole zabavu, smijeh, filmove, muziku i dobru kuhinju. Vlasnik ovog sajta i njegov idejni tvorac je Goran Ergarac, Ličanin.
Ja sam autor strane Recepti i sa zadovoljstvom vam predstavljam našu Ličku kuhinju.
Uostalom ... pogledajte i sami ... I dobrodošli!

G. Mandić

G.Mandić

Kuća babe Ane u Toliću ... Kuća jednog djetinjstva ...


Pogled na Plješevicu iz Vrela


Pogled na Bare sa Okuke iznad Tolića


Goran i Irena

"Sve najljepše što na svijetu ima, ti si Liko dala Ličanima; tvoja brda, rijeke i doline lijepe su ko nebeske visine..." (Z.Nikšić)

Sejine ovce

G.Mandić

Pogled na Ličku magistralu



G.Mandić

Pogled u zavičaj



G.Ergarac

Ajme, moji tabani,
Jadan ti sam za vami;
Da što mogu dobiti,
Valaj ću vas obuti.

*****
Djevojčica blato gazi,
Noge joj se bijele;
Stara baba svoje pere,
Pa joj se ne bijele.
Djevojčica gola bosa,
Pa joj nije zima;
Stara baba u kožunu,
Edva osta živa.

*****
Ove cure što su previše ljepe,
Namažu se vodom iz ‘poteke;
A ja mlada, vodom iz bunara,
Pa im moje lice odgovara.

*****
Lako ti je poznati Kotarca,
Puši lulu i ćera magarca.

*****
Svekrva me svako jutro kara,
Što joj njesam donjela đendara;
Njesam našla tora ni ambara,
Ni u kući dobrog gospodara.

*****
Mjesec kara zvijezdu Danicu;
Oj, Danico, jedna ležakinjo,
Ti preleža dane i godine;
Ja obasja brda i doline.


Iz knjige "Ličanke"

Nestvarna ljepota Tomingaja ...


Tvoje je kamenje najljepše brušeni dijamant srca moga ...


Zahvaljujem se suradniku G.Mandiću na ustupljenim fotografijama

Zadovoljstvo mi je da Vam na svom blogu predstavim jednog našeg poznatog Ličanina, Franju Brozinčevića, utemeljivača i pionira automobilske industrije, koji je svojim pregalačkim radom zadivio našu Liku, Švicarsku, pa i svijet onoga vremena.


Obitelj Brozinčević u svojoj tvornici

Franjo Brozinčević (1874.-1933.)

Napustivši rodno Brinje, otišao je u Švicarsku trbuhom za kruhom. Tamo je ubrzo pokrenuo vlastitu tvornicu, a proizvodio je - automobile! Njegova vozila postala su ponos Švicarske automobilske industrije. Franjina tvornica nosila je ime "Franz Brozincevic Wetzikon", prema njegovu imenu i imenu mjesta u kojem je tvrtka bila smještena. Pod trigramom "FBW" proizvedeno je točno 6685 vozila različitih namjena. Neka od njih svojim dizajnom i funkcionalnošću su prilično revolucionarna za te godine a najznačajniji njegov doprinos auto-industriji je kardanski prijenos. Njegov najmlađi sin Paul, prodao je tvornicu 1978. godine, a vlasnici "FBW-a" su osnovali "FBW club" u počast iznimnom Brinjaku i njegovim vozilima. Klub je kupio zemljište od 1600m2 i na njemu sagradio dvoranu u koju su smjestili razna vozila, agregate i arhivsku građu.Muzej se nalazi u Wetzikonu, Zurhestrasse 95, blizu nekadašnje tvornice. Gradnja muzeja stajala je oko 500.000 CHF.


Današnji FBW autobusi gradskog prevoza u Bernu


Napomena autora bloga:
Hvala suradniku iz Lipica koji mi je proslijedio ovaj dragocjeni podatak kao i autorima sajta zavičajnog kluba Stajnica. Lelana.

Kroz granje kestenova probijali su se topli sunčevi zraci tek probuđenog rujna. Ptice svojom pjesmom dozvaše usnulo jutro i ono zakuca na svaki prozor. Na zidu Nadine sobice zaigraše nestašne sjenke. Sjenke od sunca, vjetra i granja. «Nadooo ... ustaaaaaj ... Danas polaziššš u šššškooolu....», šumio je stari kesten ispred njenog prozora.
A, Nada je u snu učila svoje lutke da računaju. Brojala je sa njima, brojala ... kad osjeti na licu topao dodir sunčeva zraka i majčin glas: «Zlato, ustani. Idemo u školu.»
Otjera Nada sanak sa okica i bistrim pogledom pozdravi jutro. Skoči na svoje lake nožice i ne pogledavši svoju omiljenu lutku otrči u kupatilo. Kako se ona samo spremala toga jutra puna sreće i neke nepoznate ustreptalosti. Obukla je prelijepu haljnicu ljubičaste boje, roze soknice i crne cipelice. Majka ju je lijepo očešljala i uplela u kosu roze mašnicu. Uzela je još pretešku đačku torbu na svoja nježna, dječija pleća i krenula sa majkom put škole. Put kojim će svaki dan narednih osam godina da ide. Put do sticanja prvih znanja, prvih ocjena, prvih pravih prijatelja, prve ljubavi ... Put popločan srećom i bezbrižnošću. Put obavijen sjetom ... Put odrastanja i sazrijevanja ... Put koji vodi od djeteta ka čovjeku. A, Nada je tog jutra po prvi put zakoračila tom stazom.
Drvored se do škole protegao kao svečani špalir. Svojim lišćem zastro je stazu poput tepiha u kojem se gubio bat žurećih koraka. Od pravca škole dopirala je graja koja je približavajući se postajala sve jačom. Nadi srce snažnije zalupa. Kao da joj u grudima zaleprša grlica. Majka to instinktivno osjeti i pogledom je blago pomiluje. Devojčica joj snažnije stegne ruku i hrabro koraknu u dvorište škole.
Gledala je u nepoznata dječija lica. Slušala je majku kako joj govori da će joj to biti njeni školski drugovi. A, onda je ugledala visoku figuru crnokosog čovjeka koji je imao brkove i strog pogled. Kao da je osjetila da pripada grupi djece koja se nalazila oko njega i bez riječi je krenula ka njima. Da, malena ptičica se po prvi put vinula iz gnijezda i poletjela u svijet. Uto se oglasilo školsko zvono i mala Nada je nestala u rijeci svojih vršnjaka, koja se slivala kroz ulazna vrata škole. Majci su oči bile pune suza, ali i ponosa.
I tako je Nada po prvi put zakoračila u učionicu. Našla je sebi odmah drugaricu sa kojom je sjedila. Zvala se Nataša. Sjedile su u trećoj klupi do prozora. Da, sa njima je išla i Lidija. Djevojčica sa kojom je mjesec dana u klupi morala da sjedi i njena baka, jer je djevojčica non stop plakala. To je bilo vrlo neobično i smiješno, ali izgledalo je tada kao jedino rješenje na koje su se ubrzo svi navikli. A, i Lidija je uskoro prestala da plače. Omiljeni drugar svima bio je jedan Tomislav kome je tata donosio iz Njemačke bombonice što pucketaju, a on ih je opet nesebično svima dijelio.
I premda je učitelj Zdravko bio izuzetno strog, dječiju neukrotivu prirodu sa svim svojim nestašlucima ništa nije moglo obuzdati. Ali, samo na velikom odmoru. Za vrijeme satova je uvek bila radna, gotovo vojnička disciplina. Jer prvo sricanje i pisanje slova zaista je ozbiljan posao i tu nije bilo mjesta za šalu.
Ubrzo su grane kestenova zakitile prve pahulje. U bilježnicama pored onih prvih nespretnih slova počela su se nizati ona prava pisana, u dnevniku se već nalazilo nekoliko ocjena iz svih predmeta, na ploči su bila već ispisana neka imena, Lidija je već odavno prestala da plače, pod klupama i dalje stoje zgužvani papirići od Tominih bombona, a mala Nada hrabro se odlučuje da sama recitira pjesmicu «Crne čizme, bijeli snijeg» ...
Od tada je prošlo dvadesetak godina. Plave bilježnice sa prvim slovima i ocjenama čuče na nekom prašnjavom tavanu ili podrumu, u trećoj klupi do prozora sada sjede neki novi klinci koje ujutro budi sunčev zrak. Ali ... danas, pored tog lijepog sjećanja koga budi miris kestena, postoji i još nešto... Znate li kako se zove Nadina najbolja prijateljica?
Nataša!

Posvećeno Nataši!

A, što kažete na ove Ličane ...?