Lika na dlanu ...

Ovo pravo etno blago skupio je još davne 1934.god. Dragoslav Aleksić u svojoj knjizi "Ličanke"

GORANE, HVALA NA KNJIZI!


Nema moga sinoćnjega prelca,
Pomrčina, pa se boji zeca.

Sjedi dečko i podbočio se,
Za djevojkom ožalostio se.

Drugarice, eto ti ga vraže,
Kad poljubi onda drugom kaže.

Čuješ dečko u oči ti velim,
Da se s tobom šaliti ne želim.

Dečko žuti brzo se naljuti,
A garavi to je dečko pravi.

Oj, Nikola, moj dukate žuti,
Ljubit ću te, nek se nana ljuti.

Imam dragog, ime mu je Ive,
Sve sam cure zavadila š njime.

Oj, ti mali, u crvenoj kapi,
Volim tebi, kao svome tati.

Kiša pada, ja pokiso mlada,
Dragi, đe si, kišobran donesi.

Bilo vedro, pa se naoblači,
Bio dobar, pa se izopači.

Eto, vlaka, preko ravne Like,
I u njemu najmilije dike.

Moj Milane, jabuko sa grane,
Ljubila bi te, al ne smijem od nane.

Moje oči ne vide u mraku,
Mjesto cure,ja poljubi baku.

Svekrvico, koprivo i trnje,
Kad te vidim srce mi pretrne.

Vatajte se curice do mene,
Dok se nisu povatale žene.

Znaš Udbino, kad si turska bila,
U tebi se crna kava pila.

Ao, Švico, među dvije vode,
U tebi su cure ko jagode.

Ja udovac, a žena mi živa,
To je samo moja pamet kriva.

Mene majka suvim sirom rani,
Da joj budem ljepša nego lani.

Bila bi se vjenčala još juče,
Ali popo izgubio ključe.

Što sam znala to sam ispjevala,
Što je ostalo ne bi u vreću stalo,
Ovo je malo iz torbe ispalo.