O, Petrovdanu
Kad sunčevi zraci
žišcima svojim pale svijeće,
A, polja umjesto tamjana
cvijetni prah okadi,
Ljepota što u oko ne staje
preplavi sliku Like,
Zavičaj što tišinom ječi,
i glas sa bezdna vadi ...
O, Petrovdanu ...
Kad poljima klasje
zlatom talasa;
Dahom vjetra
što doplovi Gackom,
U zrelom žitu tišina nijema
razliježe iz zamrle pjesme
žetelaca.
O, Petrovdanu ...
Kada zvona oglase
Praznik ljeta i žita,
nudeći nam najljepše bukete
mirisnoga kruha,
Rosa osuzi
rđom naoštrene srpove i
zabrekle točkove vodenice.
Pogled mutan od gorčine
zbog djelića otkinute duše,
Vrelom suzom topi
sa srca ledenice ...
O, Petrovdanu ...
Kada zvijezde sijaju najjače,
I plava noć se spusti na šumarke;
Kroz sjećanje
Prošetaću stazama svojim,
I stegnuću grumen zemlje
koji čuva duhove predaka,
U treptaju oka,
poput varke.
O, Petrovdanu
Dovezene kočijama Boga Peruna,
Zaigraće naše duše, uz fijuke vjetra;
U slavu svojih pradjedova,
... po toj zemlji neronskoj ...
Uz blagoslov apostola Pavla i Petra!