nedjelja, 03.02.2008.

Život je prekratak...


Jučer je pitao za mene... pitao je gdje sam...

Danas sam bila kod njega... u bolnici...
U sobu sam ušla s osmijehom na licu.. sretan oduvijek mu je bilo drago vidjeti me nasmješenu.. cry Nije obraćao pažnju, ni na moju pojavu, ni na moj osmijeh.. tuzan uozbiljim se..
pomislim - boli ga.. bespomoćno leži na krevetu... ne progovara.. ni riječi...

Sutra će još uvijek biti tamo... na istom mjestu, ležat će... možda se uskoro oporavi? možda neće još dugo... možda mu ostaju godine, mjeseci, dani...a možda još koji sat.. cry


Želim vam ukazati na brzinu prolaznosti života... cry
Ne znate što vas čeka..možda već sutra...
Živite svaki dan kao da je posljednji jer jedan će to uistinu i biti..
Ne ljutite se jedni na druge, zaboravite ponos, oholost..
Volite se...

p.s. željela bih ti se javiti al se bojim...

| 19:26 | Komentari (4) | Isprintaj | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.