28.09.2005., srijeda

they say if you look hard, you'll find the way back home Žao mi je. Žao mi je što prolaze dani, pa i mjeseci a ja ne čujem ni glas od njega. Žao mi je što je sve tako kako je i što smo na neka obećanja zaboravili. Možda nismo baš zaboravili, ali ostavili smo ih negdje daleko. Dok smo hodali obećali smo si da će jednom vrijediti onaj stih od hladnog piva «pa svrati na kavu ili na fuk», bez obzira koliko vremena, godina prođe i s kim ćemo tada biti, da ćemo se uvijek moći prijateljski pofukati, u ime starih vremena. Smiješno je što sam ja zaista u to vjerovala. Možda je i on vjerovao, ali se promijenio. Ja još uvijek želim s njim pobjeći u amsterdam nekim noćnim vlakom, želim se jedino i samo s njim prijateljski karati. Želim i dalje da si kuhamo špagete i poslije toga pijemo pivu do riganja. On je to sve zaboravio. Nije poslao ni jednu poruku, ni jednom nazvao. Znam da je ovako lakše, jednostavno se ne podsjećati na stare stvari. Htio je sve ili ništa. Dobio je ništa jer je tako htio. Ja to nisam htjela, ali on ima i više ponosa nego što sam ja mislila. Ako je to uopće ponos. Prije bi rekla slabost. Muška slabost. Stara priča. Kad god muško treba biti muško, nije muško. Fali mi moj dečec. Ne fali mi njegov kurac, kao što ljudi misle, fali mi ivan.

- 15:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #