11.09.2005., nedjelja

mrtva sam... Mamurluk nakon subote i močvare. Stvarno sam za ništa! Ovaj put me litra graševine u kombinaciji s poganjem do jaja razjebala i ostavila posljedice. Na grlo, vrat, želudac i glavu. i još neke ličnosti na mozak. Srela sam jednog starog prijatelja na ribnjaku, zapravo bio je to prvi dečko u kojega sam stvarno bila zaljubljena. Živio je u mojoj ulici, ali odselio se još prije par godina od kada ga nisam vidjela. Kad sam ga vidjela sjetila sam se sebe prije par godina. Cure s kratkom kosom, koja nije imala pojma o ničemu. I koja se samo smijala, neopterećene glupostima. U močvari su bili svi ljudi koje volim. I koji mi trebaju. Muzika je bila savršena. Svaka pjesma na mjestu. Ja sam bila mokra i pijana. I sretna ko isus! Bio je i on. Moja srodna duša! Mislim da sam ga držala 2 minute kad sam ga zagrlila. Od kad je medo moj svijet, on je jedini dečko koji je uspio zainteresirati me. Natjerati me da mislim o njemu. Ali on to ni ne zna. Ali meni ne treba nitko. Ja nikoga ni ne želim. Osim jednog frčkavog, naravno. Jednog pijanog, mršavog dečka koji će me izludit! Bio je lijep onako pijan da je meni mozak stao! I zagrlio me. Grlio je svakoga! I pričao je a da ga ja nisam ni jednu riječ razumjela. Morala sam doma. A htjela sam sam ga primiti za ruku i pretrčati cijeli nasip s njim..do jedne vrbe skroz na savi i staviti mu ruke u kosu i reći mu da je prokleto nevjerojatan i da ga ni bog isus ne voli ko ja. I nitko nikad neće… Ali to nije bilo potrebno. Zagrlio me i to je bilo dovoljno. Smrdila sam ko kuga. Po vinu i znoju. Zujalo mi je u ušima kad sam legla u krevet. Da nisam isti čas zaspala vjerojatno bi izrigala cijelu sobu. Moji su spavali. I tako sam u vlastitom smradu zaspala misleći na to kako medo nikada neće ležati na mom jastuku, ni s glavom na mom ramenu. p.s. možda je vrijeme da ovaj blog nestane, ali ja to ipak ne želim. Uvijek sam pisala sve što mislim bez ustručavanja jer da nije tako ne bi imalo smisla. Bio bi površan i isprazan. Nisam nikada ni pomišljala da će doći do toga da me ljudi koje ja nikada nisam vidjela, koje ja uopće ne znam pozdravljaju i znaju moje ime. Sve je ispalo tako kako je i nema smisla da prestanem pisati jer to neće izbrisati pročitano. Ne znam da li mirna ovo čita, ali ona je cura kojoj se ja divim i ne želim joj da ovo čita i mislim da joj ova sranja zbilja ne trebaju. I sad mi se sluša imagine.

- 12:12 - Komentari (8) - Isprintaj - #