< siječanj, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off



PREDGRAĐA (Fakofbolan)

Bezidejno lutanje
monolitnim predgrađima
i zatiranje frustracija
bježanjem od stvarnosti

sudbina je mladeži
kojoj je obecana buducnost
a istina je okrutna
i tu je prici kraj

nema više ni ciljeva
kojima bi se stremilo
a svijet vrvi od
patoloških slucajeva

ali budimo optimisticni
budimo pozitivni
jer neke se stvari baš
nikad nece promijeniti

stoga natrag doma
u sigurno susjedstvo
gdje mladež tone
u civilizacijski glib

mi smo još jedna
izgubljena generacija
na putu bez povratka
na putu za nikuda
mi smo još jedna
izgubljena generacija
u celiji bez prozora
u tunelu bez izlaza




LUTAK ISKRIVLJENOG LICA (Majke)
izvan razuma lezi moja sjena
ti si kao i ja posve izgubljena
ucini me stvarnim
nestao sam u bezumlju
u spokojstvu nekom
nekom snu
ucini me stvarnim
nemam nista da' cu ti sve
samo da budem kraj tebe
dodirni me ucini me stvarnim
poslije svega osta slika smrtonosna navika
izvan razuma lezi moja sjena
ali vjera nije izgubljena
ja sam osmijeh, ja sam ptica
ja sam lutak iskrivljenog lica
dodirni me ucini me stvarnim
dodirni me ucini me stvarnim
izvan razuma lezi moja sjena
ti si kao i ja posve izgubljena
ucini me stvarnim
nestao sam u bezumlju
u spokojstvu nekom
nekom snu
ucini me stvarnim
izvan razuma lezi moja sjena
ali vjera nije izgubljena
ja sam osmijeh, ja sam ptica
ja sam lutak iskrivljenog lica
dodirni me ucini me stvarnim
dodirni me
izvan razuma lezi moja sjena
ali vjera nije izgubljena
ja sam osmijeh, ja sam ptica
ja sam lutak iskrivljenog lica
dodirni me

05.01.2005., srijeda

open your mind



plačete li ikada noću?...ili možda svake noći...noć vas uzme k sebi i uvuče se u vas a da to i ne primjetite...staklene oči gledaju u mraku hladan zid ili možda traže svijetlo neba kroz staklo prozora...tek nakon nekog vremena postanete svjesni da vase nepomicno tijelo nije vaše...to niste vi...osjećate samo tjeskobu i vruće suze...neki puta ne znam tko sam...na trenutak mi se učini da se ne poznajem...jer zašto bi plakala, pa ja sam sretna...ili to možda mislim...?da li uistinu zaspim ili tek onda odlazim tamo gdje mi je mjesto...možda sam to tek onda prava ja...u mraku osjećamo ono što inače ne primjećujemo, u tišini čujemo što u buci ne razaznajemo, dok smo sami razmisljamo o svakom udisaju koji se iz tmine uvlaci u nase tijelo...postajemo biće koje osjeća...svaki treptaj...koje želi...plače...vrišti iznutra...i tu nema pomoći...nismo svjesni da nas noć toliko razotkriva...
...možda ga uistinu nisam predugo vidjela, poljubila...pa me trga neka ludost iznutra...um želi ostati smiren...ali tijelo je jače...njemu nije dovoljan glas i sjećanje, ono traži stvarnost, sada...upravo sada, baš njegove usne i baš njegove ruke...na sebi!...mislim da mi cure suze...kako sam slaba...ali svira guano apes...a na to sam slaba do zadnjega.
...i love you a lot, to need you a lot...i leave you alone...promatram svoje bose noge...volim ih...željela bi trčati...gola i bosa u visokoj travi...i vidjeti ga u daljini...