Marketing
open your mind
plačete li ikada noću?...ili možda svake noći...noć vas uzme k sebi i uvuče se u vas a da to i ne primjetite...staklene oči gledaju u mraku hladan zid ili možda traže svijetlo neba kroz staklo prozora...tek nakon nekog vremena postanete svjesni da vase nepomicno tijelo nije vaše...to niste vi...osjećate samo tjeskobu i vruće suze...neki puta ne znam tko sam...na trenutak mi se učini da se ne poznajem...jer zašto bi plakala, pa ja sam sretna...ili to možda mislim...?da li uistinu zaspim ili tek onda odlazim tamo gdje mi je mjesto...možda sam to tek onda prava ja...u mraku osjećamo ono što inače ne primjećujemo, u tišini čujemo što u buci ne razaznajemo, dok smo sami razmisljamo o svakom udisaju koji se iz tmine uvlaci u nase tijelo...postajemo biće koje osjeća...svaki treptaj...koje želi...plače...vrišti iznutra...i tu nema pomoći...nismo svjesni da nas noć toliko razotkriva...
...možda ga uistinu nisam predugo vidjela, poljubila...pa me trga neka ludost iznutra...um želi ostati smiren...ali tijelo je jače...njemu nije dovoljan glas i sjećanje, ono traži stvarnost, sada...upravo sada, baš njegove usne i baš njegove ruke...na sebi!...mislim da mi cure suze...kako sam slaba...ali svira guano apes...a na to sam slaba do zadnjega.
...i love you a lot, to need you a lot...i leave you alone...promatram svoje bose noge...volim ih...željela bi trčati...gola i bosa u visokoj travi...i vidjeti ga u daljini...
Post je objavljen 05.01.2005. u 22:58 sati.