Kako dalje?

utorak , 23.06.2020.

Prošlo je 3 mjeseca kako se prestala mučiti.
Nadam se da je na nekome boljem mjestu, makar mi je teško vjerovati u to.
Vjerujem u ono što vidim.
Sad ne vidim ništa.
Nema nikakvih znakova, i pokušavam preživiti svaki dan.
Pokušavam se družiti čim više i nisam se zabio u stan.
Krenuo sam sa sportskim aktivnostima i polako odrađujem dane.
Prvi uskrs,prvo putovanje,more,shoping... bez nje.
Bila je moj kopilot.
Fale mi one sitne čarke...
Parkiraj se tu...evo vidiš slobodno je tu...
Stara šuti dok vozim...
Gledanje Mućki,Poirota,Krimi serija...
Organizirala je većinu naših putovanja.
Većinu našeg društvenoga života.
Svatko je bio zadužen za nešto.
Podsjećala me je kad je kome rođendan.
Jučer sam skužio da je 5.5. bio rođendan frendu.
Lako se pamti datum ali naravno da sam zaboravio.
Sad mi neugodno.
Čestitao mu,i kaže mi da nije ni čudno, zbog cijele situacije...
Ja mu priznam da nije zbog situacije...
U biti je...nema je pa me nije podsetila.
Ma bila mi je sve...
Pričam s njom u stanu,autu,na groblju...
Grlim njen jastuk...to mi je nekako najbliže što mogu biti s njom.
Malo špricnem Angel od Miglera po jastuku i tu je...
Bar po mirisu.
Otuširam se sa njenim Lushom...
Bila je luda za parfemima, kremama,gelovima za tuširanje...
Nikad mi nije bilo jasno čemu dati 300kn za gel za tuširanje?
Često smo se znali posvađati zbog toga,pa sam brzo odustao od objašnjavanja i pametovanja, i sam joj kupovao isto.
Isplatilo se...
I onda u bolesti apsurd...
Smetali su joj mirisi i molila me da joj kupujem običnu niveu (mljeko za tijelo), jer joj je ono od l'occitane imalo preintezivan miris i tjeralo je na povraćanje.
Parfeme nije upotrebljavala i podjelila ih je frendicama...
Kao i nakit.
Pitala me imam li što protiv da podjeli nakit?
Rekao sam joj nek mi ostavi vjenčani i zaručnički prsten a za drugo me nije briga.
Tako je i bilo...
Dala mi je precizne upute što da uradim sa njenim stvarima i to mi je puno pomoglo jer nisam imao dvoumica,što sa čime da radim.
Pričali smo o svemu.
O grobnici, pogrebu...
Htjela je kremiranje...kaže da bude sigurna.
Rekla je koje pjesme hoće...
Obožavala je Bareta i "Put ka sreći"...
U igri još bilo i "Ravnodušan prema plaču".
Rekao sam joj da je to možda malo previše?
Mislim na "Ravnodušan prema plaču".
Rekla je da je boli kurac i da mi plaćamo sahranu pa budu svirali što mi hoćemo.
Tako je bilo i na našoj svadbi...
Sviralo nam je "Crno Perje" i imali smo rock-metal tulum a ne svadbu...
Bio je i bljuvač vatre...
Nismo imali odjela i vjenčanicu.
Onako obično...
Ona u martama, košulji i trapericama...
Uvijek smo terali po svome...
Kako je bila korona i ona ograničenja na sprovodima(5 ljudi) puno toga se nije dalo odraditi...
Zato kad je išla dole ( polaganje urne)pustio sam preko mobitela Bareta i put ka sreći.
Pogrebnici su se čudno pogledavali, a ja sam sa njenom frendicom plakao i smijao se istovremeno.
Zamišljao sam je kako ludo pleše i smije se...
Baš kao i svaki put kad je slušala put ka sreći.
Kako fališ?
Puno te volim!

Što je to lijepa smrt?

četvrtak , 11.06.2020.

Želim da to bude negdje s tobom na putu ili u snu, i da ne boli. Ako baš mora u krevetu, neka bude doma a ne u bolnici. Bože,zašto nemamo pravo na eutanaziju kao u Švicarskoj ili Nizozemskoj?
Što moram popiti da se ubijem jer ne želim pelenu,kateter,sondu,krevet...
Što je to dobra smrt?
Sva ova pitanja prolazili smo supruga i ja kroz dvije godine liječenja karcinoma pluća, koji je poslije metastazirao na mozak. Od samog početka bilo je jasno da je bolest neizlječiva i pitanje je bilo samo dana,mjeseca kad govno bude metastaziralo dalje i ubilo suprugu. Ne znam dali je dobro što ipak dobiješ vremena da se oprostiš i pripremiš na smrt? Kako bi sve bilo da je jednostavno umrla u hodu,snu...?
Jel bi to bila dobra smrt?
Za koga?
Za nju,mene, oboje?
Zašto se o tome malo priča?
Zašto su teme o umiranju u našoj kulturi tabu teme?
Smrt je sastavni dio svakog života na kraju, kao i rođenje na početku.
Sada iz ove perspektive, skoro 3 mjeseca poslije suprugine smrti, mislim da je imala lijepu smrt.
Umrla je doma uz mene, i makar je sve to tada bilo teško i mučno, danas mi je drago da je bilo tako.
U bolesti ne možeš isplanirati tjedan,dan,sat, unaprijed a kako bi onda smrt?
Strašni sam controlfrick, i kao takvome teško mi je bilo sve to kontrolirati jer govno od raka radi što i kad hoće.
Hoćeš li i što jesti,spavati,putovati,hodati... ma sve.
Tebi preostaje da se boriš i plivaš u vodama gdje nikada nisi bio.
Bojiš se nepoznatoga.
Svaka kemoterapija donosi svoje nove nuspojave i kod svakoga su drugačije, jer je i svaki karcinom drugačiji kao i svaki organizam.
Umireš polako, na rate...
Svjestan si toga i moliš se za još jedan dan,tjedan, mjesec, putovanje...
Svjestan si toga i moliš da umreš čim prije, jer nema ti smisla sve to...
Raspituješ se što popiti da završiš priču?
Onda opet želiš još jednom otići u kino, na more...
I tako u krug...
I na kraju budeš svjestan i ti i tvoji najmiliji da je smrt napokon tu, pred vratima.
Istovremeno ti je teško i lako.
Znam da sam napravio sve kako treba i da poslije ne budem imao nikakvu grižnju savjesti.
Bio sam s njom svaku kemoterapiju,zračenje,hospitalizacije, svaki kontrolni pregled, laboratorij...
Svaku pelenu,kateter,injekciju,kupanje,hodalica,kolica...
Nabavio sam bolesnički krevet i umrla je doma a ne u bolnici.
Baš kako je htjela, ako baš ne ispadne na nogama.
Sjedio sam još dugo uz nju mrtvu u krevetu ponosan na sebe što sam sve to nekako dogurao do kraja.
Što nisam pobjegao.
Bože, koliko sam si samo puta postavljao pitanja, kako dalje?
Što da napravim?
Kome da se obratim?
Kako ću davati injekcije?
Mijenjati infuzije,pelene?
Dali će doma imati dobru skrb?
Ne smije je boljeti.
Sve te to muči i blokira ali nekako pregrmiš i ideš dalje.
Sad je sve gotovo i sjediš po red tijela i plačeš, malo od tuge, malo od sreće i ponosa jer je gotovo i više se ne muči.
Više se niti ja ne mučim.
Bar za sad.
Od sutra počinju neke druge borbe, jer strašno bude falila.
Opet budem u nebranome grožđu i ne znam niti sam kako budu išli dani.
Morati ću živjeti dan po dan, baš kao i u bolesti.
Dobra stvar u cijeloj priči je da je i ono govno od raka umrlo!