Želim da to bude negdje s tobom na putu ili u snu, i da ne boli. Ako baš mora u krevetu, neka bude doma a ne u bolnici. Bože,zašto nemamo pravo na eutanaziju kao u Švicarskoj ili Nizozemskoj?
Što moram popiti da se ubijem jer ne želim pelenu,kateter,sondu,krevet...
Što je to dobra smrt?
Sva ova pitanja prolazili smo supruga i ja kroz dvije godine liječenja karcinoma pluća, koji je poslije metastazirao na mozak. Od samog početka bilo je jasno da je bolest neizlječiva i pitanje je bilo samo dana,mjeseca kad govno bude metastaziralo dalje i ubilo suprugu. Ne znam dali je dobro što ipak dobiješ vremena da se oprostiš i pripremiš na smrt? Kako bi sve bilo da je jednostavno umrla u hodu,snu...?
Jel bi to bila dobra smrt?
Za koga?
Za nju,mene, oboje?
Zašto se o tome malo priča?
Zašto su teme o umiranju u našoj kulturi tabu teme?
Smrt je sastavni dio svakog života na kraju, kao i rođenje na početku.
Sada iz ove perspektive, skoro 3 mjeseca poslije suprugine smrti, mislim da je imala lijepu smrt.
Umrla je doma uz mene, i makar je sve to tada bilo teško i mučno, danas mi je drago da je bilo tako.
U bolesti ne možeš isplanirati tjedan,dan,sat, unaprijed a kako bi onda smrt?
Strašni sam controlfrick, i kao takvome teško mi je bilo sve to kontrolirati jer govno od raka radi što i kad hoće.
Hoćeš li i što jesti,spavati,putovati,hodati... ma sve.
Tebi preostaje da se boriš i plivaš u vodama gdje nikada nisi bio.
Bojiš se nepoznatoga.
Svaka kemoterapija donosi svoje nove nuspojave i kod svakoga su drugačije, jer je i svaki karcinom drugačiji kao i svaki organizam.
Umireš polako, na rate...
Svjestan si toga i moliš se za još jedan dan,tjedan, mjesec, putovanje...
Svjestan si toga i moliš da umreš čim prije, jer nema ti smisla sve to...
Raspituješ se što popiti da završiš priču?
Onda opet želiš još jednom otići u kino, na more...
I tako u krug...
I na kraju budeš svjestan i ti i tvoji najmiliji da je smrt napokon tu, pred vratima.
Istovremeno ti je teško i lako.
Znam da sam napravio sve kako treba i da poslije ne budem imao nikakvu grižnju savjesti.
Bio sam s njom svaku kemoterapiju,zračenje,hospitalizacije, svaki kontrolni pregled, laboratorij...
Svaku pelenu,kateter,injekciju,kupanje,hodalica,kolica...
Nabavio sam bolesnički krevet i umrla je doma a ne u bolnici.
Baš kako je htjela, ako baš ne ispadne na nogama.
Sjedio sam još dugo uz nju mrtvu u krevetu ponosan na sebe što sam sve to nekako dogurao do kraja.
Što nisam pobjegao.
Bože, koliko sam si samo puta postavljao pitanja, kako dalje?
Što da napravim?
Kome da se obratim?
Kako ću davati injekcije?
Mijenjati infuzije,pelene?
Dali će doma imati dobru skrb?
Ne smije je boljeti.
Sve te to muči i blokira ali nekako pregrmiš i ideš dalje.
Sad je sve gotovo i sjediš po red tijela i plačeš, malo od tuge, malo od sreće i ponosa jer je gotovo i više se ne muči.
Više se niti ja ne mučim.
Bar za sad.
Od sutra počinju neke druge borbe, jer strašno bude falila.
Opet budem u nebranome grožđu i ne znam niti sam kako budu išli dani.
Morati ću živjeti dan po dan, baš kao i u bolesti.
Dobra stvar u cijeloj priči je da je i ono govno od raka umrlo!
Post je objavljen 11.06.2020. u 05:48 sati.