Kako dalje?

utorak , 23.06.2020.

Prošlo je 3 mjeseca kako se prestala mučiti.
Nadam se da je na nekome boljem mjestu, makar mi je teško vjerovati u to.
Vjerujem u ono što vidim.
Sad ne vidim ništa.
Nema nikakvih znakova, i pokušavam preživiti svaki dan.
Pokušavam se družiti čim više i nisam se zabio u stan.
Krenuo sam sa sportskim aktivnostima i polako odrađujem dane.
Prvi uskrs,prvo putovanje,more,shoping... bez nje.
Bila je moj kopilot.
Fale mi one sitne čarke...
Parkiraj se tu...evo vidiš slobodno je tu...
Stara šuti dok vozim...
Gledanje Mućki,Poirota,Krimi serija...
Organizirala je većinu naših putovanja.
Većinu našeg društvenoga života.
Svatko je bio zadužen za nešto.
Podsjećala me je kad je kome rođendan.
Jučer sam skužio da je 5.5. bio rođendan frendu.
Lako se pamti datum ali naravno da sam zaboravio.
Sad mi neugodno.
Čestitao mu,i kaže mi da nije ni čudno, zbog cijele situacije...
Ja mu priznam da nije zbog situacije...
U biti je...nema je pa me nije podsetila.
Ma bila mi je sve...
Pričam s njom u stanu,autu,na groblju...
Grlim njen jastuk...to mi je nekako najbliže što mogu biti s njom.
Malo špricnem Angel od Miglera po jastuku i tu je...
Bar po mirisu.
Otuširam se sa njenim Lushom...
Bila je luda za parfemima, kremama,gelovima za tuširanje...
Nikad mi nije bilo jasno čemu dati 300kn za gel za tuširanje?
Često smo se znali posvađati zbog toga,pa sam brzo odustao od objašnjavanja i pametovanja, i sam joj kupovao isto.
Isplatilo se...
I onda u bolesti apsurd...
Smetali su joj mirisi i molila me da joj kupujem običnu niveu (mljeko za tijelo), jer joj je ono od l'occitane imalo preintezivan miris i tjeralo je na povraćanje.
Parfeme nije upotrebljavala i podjelila ih je frendicama...
Kao i nakit.
Pitala me imam li što protiv da podjeli nakit?
Rekao sam joj nek mi ostavi vjenčani i zaručnički prsten a za drugo me nije briga.
Tako je i bilo...
Dala mi je precizne upute što da uradim sa njenim stvarima i to mi je puno pomoglo jer nisam imao dvoumica,što sa čime da radim.
Pričali smo o svemu.
O grobnici, pogrebu...
Htjela je kremiranje...kaže da bude sigurna.
Rekla je koje pjesme hoće...
Obožavala je Bareta i "Put ka sreći"...
U igri još bilo i "Ravnodušan prema plaču".
Rekao sam joj da je to možda malo previše?
Mislim na "Ravnodušan prema plaču".
Rekla je da je boli kurac i da mi plaćamo sahranu pa budu svirali što mi hoćemo.
Tako je bilo i na našoj svadbi...
Sviralo nam je "Crno Perje" i imali smo rock-metal tulum a ne svadbu...
Bio je i bljuvač vatre...
Nismo imali odjela i vjenčanicu.
Onako obično...
Ona u martama, košulji i trapericama...
Uvijek smo terali po svome...
Kako je bila korona i ona ograničenja na sprovodima(5 ljudi) puno toga se nije dalo odraditi...
Zato kad je išla dole ( polaganje urne)pustio sam preko mobitela Bareta i put ka sreći.
Pogrebnici su se čudno pogledavali, a ja sam sa njenom frendicom plakao i smijao se istovremeno.
Zamišljao sam je kako ludo pleše i smije se...
Baš kao i svaki put kad je slušala put ka sreći.
Kako fališ?
Puno te volim!