la vida termina

Nemam vise rjeci, jer su mi rjeci izgubile samopouzdanje. Sudarile su se sa nekim drugim rjecima, nekih drugih jezika na koje ja nemam isto pravo, i usitnile su se, pocele se preispitivati, izgubile pocetak i kraj.
Bez jezika.
Ponekad kad sunce zalazi nad gradom prekrivenim snjegom, stvori se neka roza svjetlost i na trenutak ti se cini da si na drugoj planeti. Tako je on napisao. Ja sam izgubila svoje opise. Svoje rjeci.
Sjetih se hrama od lisca samo par koraka od moje kuce, sto pet koraka tacnije receno, nasla sam ga nedavno ponovo. Ali nisam vidjela hram, vidjela sam drvece i stjene. Izgubila sam vid djeteta.
Neko rece da je sve stvar odluke. Vjerovati u boga je odluka, ne ubjedjenje. Vjerovati u sebe je odluka. Vjerovati u magiju je odluka. Ja bi radije da zivim u svjetu magije, nego u praznoci dana bez rozog sjaja i bez sustavih hramova, samo par koraka, ili sto pet, od moje kuce. Bez vjere.
Danas je pao snijeg, ponovo, i neocekivano, Svi smo vec spremni na proljece. U zimskom vakumu je lako izgubiti zelju za avanturama, sve je tesko, usporeno, kao hodati kroz bazen sto mirise na hlor.
Umisljenje ljubavi, izmisljene misije, zamisljeni zivoti. A sadasnjica tu je, ne trazi od tebe nista a moze da ti da sve. Samo kad se odljepis od televizora, rijesis se strahova ljenih i izgovora palih heroja. Pisi, disi i plesi.

Ponekad sjedis preko puta nekog, o kome znas tajne ispricane u najintimnijim trenutcima djeljenog pijanstva, u kasne sate kad oboje ste vec zaboravili napominjati se da je vrjeme da se ide kuci, jer sutra se radi, srece ponovo opkoljeni zidovima formalnih boja, kako kad sutra ne postoji... Ponekad se nadjes pred tom istom osobom, mnogo mjeseci kasnije, mjeseci punih neizgovorenih uvrjeda, neispunjenih ocekivanja, izmisljenih dialoga u samoci. Nadjes se tu i ne gledas tu osobu u oci jer cak i to je previse blizu, jer cak i to moze da te vrati nazad u trenutke neprozivljene srece i trenutke sazvakane ogorcenosti. Sa vama su drugi ljudi, jednostavniji. Oni ne znaju. Oni zive u svjetu izgovorenih rjeci. Ono sto nije receno, ono nasluceno ne vazi. Nadjes se tako preko puta nekoga s kime si vise nego stranac, nesto izmedju neprijatelja i ljubavnika, nekoga koga trebas pobjediti, smrviti, ponistiti, umanjiti. Ostavis ga ranije nego sto bi inace, da sebi potvrdis da ti to sve nista ne znaci. Sledeci dan ti padaju na pamet price koje mu zelis ispricati, sale koje samo on razumije.