Ponekad sjedis preko puta nekog, o kome znas tajne ispricane u najintimnijim trenutcima djeljenog pijanstva, u kasne sate kad oboje ste vec zaboravili napominjati se da je vrjeme da se ide kuci, jer sutra se radi, srece ponovo opkoljeni zidovima formalnih boja, kako kad sutra ne postoji... Ponekad se nadjes pred tom istom osobom, mnogo mjeseci kasnije, mjeseci punih neizgovorenih uvrjeda, neispunjenih ocekivanja, izmisljenih dialoga u samoci. Nadjes se tu i ne gledas tu osobu u oci jer cak i to je previse blizu, jer cak i to moze da te vrati nazad u trenutke neprozivljene srece i trenutke sazvakane ogorcenosti. Sa vama su drugi ljudi, jednostavniji. Oni ne znaju. Oni zive u svjetu izgovorenih rjeci. Ono sto nije receno, ono nasluceno ne vazi. Nadjes se tako preko puta nekoga s kime si vise nego stranac, nesto izmedju neprijatelja i ljubavnika, nekoga koga trebas pobjediti, smrviti, ponistiti, umanjiti. Ostavis ga ranije nego sto bi inace, da sebi potvrdis da ti to sve nista ne znaci. Sledeci dan ti padaju na pamet price koje mu zelis ispricati, sale koje samo on razumije.
Post je objavljen 14.03.2013. u 13:57 sati.