la vida termina

MOZDA OBJASNJEJE: saznala sam da joj je danas bio rodjendan. Mojoj dragoj tetki.

Nisam se ni sjetila da joj je danas bio rodjendan. Ali dio mene kao da je znao. Mozda kad se zvjezde i planete poredaju bas kao kad se ona rodila, mozda tada u tjelu osjetim sta je ona bila i koliko mi fali. Fali mi taj dio mene koji je ona.
Otuda praznoca.
Mozda
Sjetih se mindjusa u obliku banana i kako sam izgubila jednu. Nije se naljutila, nije se cak ni narmstila.
U meni je ona taj neko skroz dobar, taj neko iskren i neiskvaren.
Nedam da nestane iz mene.

Ne znam, ne znam, ne znam... odakle ova praznoca? Koliko to prostora u meni ima, kad i nakon toliko dozivljaja, ljudi, zagrljaja, poljubaca, zalogaja, misli opet ostanem prazna. Mozda sve prodje kroz mene, a nista se ne zaustavi, osim pokoje neostvarene zelje, samo one ostaju, zaljepe se za zid moje unutrasnjosti... osjecam kako se stvara eho, u tim mojim prazninama, rjeci odzvanjaju kao da ih je neko drugi rekao. a sve je ipak pocelo od mene, zar ne?

Zasto nezadovoljstvo? Zar sam toliko neskromna? Znam, bar mislim da znam, iz kakve bjede sam dosla, iz kakvog haosa i zla, kako da ne znam da cjenim sta imam? Nisam valjda toliko nezasita. Ima u meni neko bolji od ovoga, neko iskreno dobar... sad sam losa. Ponovo losa. Zbog svega nepocinjenog i svega nerecenog.

Nadam se da je praznoca samo umor, nesposobnost da osjecam ista pa me mozda to plasi. Tugujem za nekim prijateljstvima koje je moja nezrelost izoblicila. A drukacije mozda nije moglo biti. Odjednom je sve izgubilo boju. trebala bih se istusirati, ne mogu. Nemam snage, samo bih lezala ovde i zalila samu sebe i onda se kudila jer nisam vrjedna zaljenja i onda se tjesila jer me ipak to boli sve.

Ne razumijem...

Ne znam, ne znam, ne znam... odakle ova praznoca? Koliko to prostora u meni ima, kad i nakon toliko dozivljaja, ljudi, zagrljaja, poljubaca, zalogaja, misli opet ostanem prazna. Mozda sve prodje kroz mene, a nista se ne zaustavi, osim pokoje neostvarene zelje, samo one ostaju, zaljepe se za zid moje unutrasnjosti... osjecam kako se stvara eho, u tim mojim prazninama, rjeci odzvanjaju kao da ih je neko drugi rekao. a sve je ipak pocelo od mene, zar ne?

Zasto nezadovoljstvo? Zar sam toliko neskromna? Znam, bar mislim da znam, iz kakve bjede sam dosla, iz kakvog haosa i zla, kako da ne znam da cjenim sta imam? Nisam valjda toliko nezasita. Ima u meni neko bolji od ovoga, neko iskreno dobar... sad sam losa. Ponovo losa. Zbog svega nepocinjenog i svega nerecenog.

Nadam se da je praznoca samo umor, nesposobnost da osjecam ista pa me mozda to plasi. Tugujem za nekim prijateljstvima koje je moja nezrelost izoblicila. A drukacije mozda nije moglo biti. Odjednom je sve izgubilo boju. trebala bih se istusirati, ne mogu. Nemam snage, samo bih lezala ovde i zalila samu sebe i onda se kudila jer nisam vrjedna zaljenja i onda se tjesila jer me ipak to boli sve.

Ne razumijem...

Ne znam, ne znam, ne znam... odakle ova praznoca? Koliko to prostora u meni ima, kad i nakon toliko dozivljaja, ljudi, zagrljaja, poljubaca, zalogaja, misli opet ostanem prazna. Mozda sve prodje kroz mene, a nista se ne zaustavi, osim pokoje neostvarene zelje, samo one ostaju, zaljepe se za zid moje unutrasnjosti... osjecam kako se stvara eho, u tim mojim prazninama, rjeci odzvanjaju kao da ih je neko drugi rekao. a sve je ipak pocelo od mene, zar ne?

Zasto nezadovoljstvo? Zar sam toliko neskromna? Znam, bar mislim da znam, iz kakve bjede sam dosla, iz kakvog haosa i zla, kako da ne znam da cjenim sta imam? Nisam valjda toliko nezasita. Ima u meni neko bolji od ovoga, neko iskreno dobar... sad sam losa. Ponovo losa. Zbog svega nepocinjenog i svega nerecenog.

Nadam se da je praznoca samo umor, nesposobnost da osjecam ista pa me mozda to plasi. Tugujem za nekim prijateljstvima koje je moja nezrelost izoblicila. A drukacije mozda nije moglo biti. Odjednom je sve izgubilo boju. trebala bih se istusirati, ne mogu. Nemam snage, samo bih lezala ovde i zalila samu sebe i onda se kudila jer nisam vrjedna zaljenja i onda se tjesila jer me ipak to boli sve.

Ne razumijem...

Ne znam, ne znam, ne znam... odakle ova praznoca? Koliko to prostora u meni ima, kad i nakon toliko dozivljaja, ljudi, zagrljaja, poljubaca, zalogaja, misli opet ostanem prazna. Mozda sve prodje kroz mene, a nista se ne zaustavi, osim pokoje neostvarene zelje, samo one ostaju, zaljepe se za zid moje unutrasnjosti... osjecam kako se stvara eho, u tim mojim prazninama, rjeci odzvanjaju kao da ih je neko drugi rekao. a sve je ipak pocelo od mene, zar ne?

Zasto nezadovoljstvo? Zar sam toliko neskromna? Znam, bar mislim da znam, iz kakve bjede sam dosla, iz kakvog haosa i zla, kako da ne znam da cjenim sta imam? Nisam valjda toliko nezasita. Ima u meni neko bolji od ovoga, neko iskreno dobar... sad sam losa. Ponovo losa. Zbog svega nepocinjenog i svega nerecenog.

Nadam se da je praznoca samo umor, nesposobnost da osjecam ista pa me mozda to plasi. Tugujem za nekim prijateljstvima koje je moja nezrelost izoblicila. A drukacije mozda nije moglo biti. Odjednom je sve izgubilo boju. trebala bih se istusirati, ne mogu. Nemam snage, samo bih lezala ovde i zalila samu sebe i onda se kudila jer nisam vrjedna zaljenja i onda se tjesila jer me ipak to boli sve.

Ne razumijem...

Ne znam, ne znam, ne znam... odakle ova praznoca? Koliko to prostora u meni ima, kad i nakon toliko dozivljaja, ljudi, zagrljaja, poljubaca, zalogaja, misli opet ostanem prazna. Mozda sve prodje kroz mene, a nista se ne zaustavi, osim pokoje neostvarene zelje, samo one ostaju, zaljepe se za zid moje unutrasnjosti... osjecam kako se stvara eho, u tim mojim prazninama, rjeci odzvanjaju kao da ih je neko drugi rekao. a sve je ipak pocelo od mene, zar ne?

Zasto nezadovoljstvo? Zar sam toliko neskromna? Znam, bar mislim da znam, iz kakve bjede sam dosla, iz kakvog haosa i zla, kako da ne znam da cjenim sta imam? Nisam valjda toliko nezasita. Ima u meni neko bolji od ovoga, neko iskreno dobar... sad sam losa. Ponovo losa. Zbog svega nepocinjenog i svega nerecenog.

Nadam se da je praznoca samo umor, nesposobnost da osjecam ista pa me mozda to plasi. Tugujem za nekim prijateljstvima koje je moja nezrelost izoblicila. A drukacije mozda nije moglo biti. Odjednom je sve izgubilo boju. trebala bih se istusirati, ne mogu. Nemam snage, samo bih lezala ovde i zalila samu sebe i onda se kudila jer nisam vrjedna zaljenja i onda se tjesila jer me ipak to boli sve.

Ne razumijem...

polako polako
ponovo novi svjet
cist kao strah
nosi me, plovim
laksa, vise parazna
zgrcenih pluca
cekam te kraj lampe
dok snjeg veje
hladni prsti, u dzepovima se kriju
cist kao umor
ti si drugi
plavo
ne znam sto si me uzdigao
strah je bjele boje
ravnodusnost prozirna
kroz nju gledam
taj novi svjet