la vida termina

Pokusala sam joj reci, P, njoj sto cita knjige i ide na festivale poezije (prevarila me je da stvarno zivi za rjeci i umjetnost), da ego ne treba da bude cjeli cilj zivota. Njoj sto hoda u neobicnoj odjeci, zelenim kaputom sa plavim vunenim salom. Do svoje torbe je neobicna. Njena figura tako sitna, njene usne crvene, veliki kukasti nos i sicusna brada. Oci buljave sa dugim trepavicama. Rekla bih da je ruzna ali to vise ne mislim. Precutala je moj komentar o egu ali cini mi se da se uvrjedila. Mozda sam je i htjela uvrjediti.

Pile smo neke neobicne cajeve u nekom neobicnom kaficu u neobicno doba dana. Gledao nas je neki momak sto je dosao tu sa curom. Gadilo mi se sto nas gleda dok mu cura u debeloj zimskoj jakni sa nesigurnim osmjehom pokusava odvuci paznju. I ona mi se gadila. Rekoh to P i ona se slozi sa mnom. A onda se samouvjereno uvali u klimavu stolicu. Poce da plazi jezik i da prica kako je neobicno dugacak smijuci se glasno. I ona mi se poce gaditi.

Svi ti kamencici ljudskih gadosti nakupise mi se u stomaku. Ljubomore, zloba, provokacije i rjeci sto znace nesto drugo. Sav taj individualizam sto hrani narcisizam. Krenusmo kuci. Na putu prema stanu nisam govorila. Nije ni ona. U stanu se zatvorih u kupatilo i zahvalih bogu da nema prozora. Mrzim kad siva svjetlost dana pukne sa strane i sjene izoblice lice u ogledalu. Ovako pod vjestackim svjetlom, sama, ne gadim se sama sebi.