la vida termina

Pokusala sam joj reci, P, njoj sto cita knjige i ide na festivale poezije (prevarila me je da stvarno zivi za rjeci i umjetnost), da ego ne treba da bude cjeli cilj zivota. Njoj sto hoda u neobicnoj odjeci, zelenim kaputom sa plavim vunenim salom. Do svoje torbe je neobicna. Njena figura tako sitna, njene usne crvene, veliki kukasti nos i sicusna brada. Oci buljave sa dugim trepavicama. Rekla bih da je ruzna ali to vise ne mislim. Precutala je moj komentar o egu ali cini mi se da se uvrjedila. Mozda sam je i htjela uvrjediti.

Pile smo neke neobicne cajeve u nekom neobicnom kaficu u neobicno doba dana. Gledao nas je neki momak sto je dosao tu sa curom. Gadilo mi se sto nas gleda dok mu cura u debeloj zimskoj jakni sa nesigurnim osmjehom pokusava odvuci paznju. I ona mi se gadila. Rekoh to P i ona se slozi sa mnom. A onda se samouvjereno uvali u klimavu stolicu. Poce da plazi jezik i da prica kako je neobicno dugacak smijuci se glasno. I ona mi se poce gaditi.

Svi ti kamencici ljudskih gadosti nakupise mi se u stomaku. Ljubomore, zloba, provokacije i rjeci sto znace nesto drugo. Sav taj individualizam sto hrani narcisizam. Krenusmo kuci. Na putu prema stanu nisam govorila. Nije ni ona. U stanu se zatvorih u kupatilo i zahvalih bogu da nema prozora. Mrzim kad siva svjetlost dana pukne sa strane i sjene izoblice lice u ogledalu. Ovako pod vjestackim svjetlom, sama, ne gadim se sama sebi.

Stranac

Smrzoh se
malo sam i pijana
gurala sam se po klubu
ne znam koliko mi je njih kao onako slucajno opipilo guzu
da se bar znam uvrjediti
sta misle, da su me dotakli
cjelo vece
misli mi se vrte oko tebe
pivo za pivom
plesem, znoj ljudi oko mene
hladan na kozi
da mi je znati kako si to uspio
ponovo da me navuces
da probudis taj stari bjes
da mi spetljas misli u klupko
(baka mi se uvjek divili
kako sam imala zivaca da raspetljam vunu
nakon sto sam je sama zamrsila)
ne zelim cjeli zivot da mrsim i raspetljavam...
Ljude sa ogromnim egom je najlakse povrjediti
bar se nadam da je ovo samo povrjedjen ego
a mozda zelim da me volis
ovako kao ja tebe, bez zahtjeva
bez posesivnosti
sjeti se prvog poljupca koji si cekao satima
na mom ulazu
sjeti se crvenih tangi sto sam kupila
i sakrivala od roditelja
sjeti se pahuljica i tvoje ruzne vunene kape
sjeti se one liste za kupovinu sa malim srcima okolo
zar me ne mozes voljeti...
Gledala sam nekog tipa veceras
i pomislih da si ti
samo da si malo ostario pa da te zato nisam prepoznala
i da ces se okrenuti i nasmjesiti
znala sam od pocetka da nisi ti...
Da znas kako sam bila sretna kad smo se culi onaj dan
nakon toliko vremena
i znam da si i ti bio presretan
nisi mogao prestati pricati i pustao si mi pjesme
napokon smo ovde, pomislih
Ali nismo
Opet sam u labirintu nagadjanja
a ako je ovo onda to mozda znaci ono
i tako dalje
ne zelim nagadjati
zelim da te vidim, te tvoje oci
i sto vise me izbjegavas sve vise to zelim
a mislila sam da ja drzim sve konce
da sam uspjela jednom u zivotu biti hladne glave
ukrotila samu sebe
upregla se i krenula na put
ipak sam opet samu sebe izjebala
kao da sam pogresno konstruisana
da sama sebe cjelo vrjeme vracam na pocetak
mozda jer je 21 u mjesecu
dan kad smo se upoznali
pa pomislih da je znak
koja prokleta igra slucaja
usetala sam naivno kao djete
u svoju licnu zamku

Htjela sam ga vidjeti, na kratko. Da vidim da li je dobio bore ili mozda prve sjede. Mozda iz neke zelje da sama sebi zivot izkomplikujem, da sabotiram sve sto je trenutno sigurno. Koja glupost. Al se ne javlja na telefon. Iako je bila njegova ideja. Nikad nije govorio sta je osjecao. Sad se jos vise sakriva iza tog djecijeg osmjeha. Iza toplih rjeci. Kako mu se da? Uvjek bjezati od svega sto bi mozda moglo bocnuti ili zaboliti.