la vida termina

Jesam, na godisnjem sam odmoru. Duhom. Dok sjedim pred ekranom kompjutera na poslu i pokusavam ubjediti se da mi je vazno pisati clanke koji ce ljudi procitati i zaboraviti sledeci dan. Putujem dok pisem o nevaznim nesporazumima i dok trazim nepravde tamo gdje ih nema jer su nepravde dobra naslovna stranica. Putujem dok pasivno listam kanale na televizoru zamarajuci mozak da bi mogla zaspati plitkim snom sa plitkim snovima onako kako plitki ljudi spavaju. Nisam tu cak i kad izadjem u klub Tranquillo i kad zavodnicki ritam lationomuzike izaziva moje kukove. Oni se koce i ustrucavaju, izgubili su svoju naivnost.

Imala sam jednog nastavnika sa cijih casova sam uvjek bjezala. Jednom sam ga srela vani i popili smo pivo. Rekao je: Potrebni su nam vjestacki ramovi da dozivimo prava osjecanja. Ja gledam svoje vjestacke ramove i vise mi ne stvaraju prava osjecanja. Nisam uspjesna jer dobijem naslovnu stranicu, nisam ljepa jer kupim nove farmerke, nisam voljena jer gledam ljubavni film. Onda se sjetim rata, i logora, sjetim se tatinog pogleda kad me je ugledao sa bratom kako popravljamo BMX na stepenicama. Nisam ga prepoznala. Pomislim na djecu u Africi koje su roditelji prodali da rade kao robovi. Pomislim na dokumetarac o koreanki koja je izgubila muza i djecu u ratu. Udala se za Amerikanca koji im je poslije zlostavljao zajednicu cerku. Vidim je kako sjedi u sred susenih crvenih paprika, pljosnata lica i velikih klempavih usiju odjevena u crveno. Ona je ljepota.

Ne mogu naci srecu u vjestackim ramovima. Sa dubokom dusom ne mozes zivjeti plitko.