|
Prodjoh danas kraj kuce u kojoj je Dostojevski zivjeo u Tallinnu. Diskretnim slovima obiljezeno, na ruskom i na estonskom. Ni na jednoj turistickoj karti nije upisano. Slucajnost je htjela da moja hostel bude na istoj ulici. Kuca raskosna ali ne pretjerana u samom centru starog grada. Ima neka ironija u tome svemu. Estonci se toliko silno trude da pobjegnu od ogromne sjene velikog susjeda a svi turisti cim dodju prvo idu u veliku ruskopravoslavnu crkvu na vrh brezuljka starog grada, napiju se u ruskom restoranu Trojka na glavnom trgu i poslije ljece marmuluk u kafic Moskva. Ne mozes mjenjati proslost. Mozda da sam ovde dosla kao turista ne bih vidjela sta se desava iza srednjovjekovnih zidina starog grada. Ne bih osjetila tenziju izmedju dva naroda sto strahuju istim strahom. Sto ponavljaju iste greske kao generacije prije njih. Ne bih srela Andreja i Sergeja, dva djecaka od 16 godina, sto ne znaju jezik zemlje u kojoj su rodjeni. Sto su osudjeni na izolaciju od strane ljudi previse opsjednutih prosloscu. Ne bih upoznala Anait, i vidjela moju reflekciju u njoj. I ne bih nikad nabasala na kucu velikog pisca, i suvise dobro upoznatog sa crnom stranom ljudskog duha.
|
