|
Ponekad pocnem fantazirati. O glupostima. Ima jedan novinar sa kojim radim. Ne znam u biti nista o njemu osim da je vjerovao u mene od pocetka. Nije lako biti mlad na redakciji gdje su svi izmedju 35 i 55 godina. Njemu je mozda 35.
Odmah me je uocio. Davao mi malo jace zadatke i bio tu da mi odgovori na sva pitanja. Provodio veceri slusajuci moja naivna sanjarenja o karijeri i o tome sta zurnalistika moze postici. Mozda sam ga podsjetila na sebe kad je tek poceo.
Kad sam mu rekla da sam primljena na Europe in the World i da cu studirati internacionalnu zurnalistiku u Holandiji nasmjesio se i rekao: Bas ti odgovara Marina in the World.
Jos uvjek se budim nocima i bojim se kako ce sve biti. Ali ljudi kao on me inspirisu. On je radio na nekim novinama u Bostonu po godine. Bio je vise tu da se nauci posao i da pise na engleskom. Iako sad ima bas jaku karijeru on je dao otkaz. Kaze ne zeli da zivi previse udobno. Zaboravlja sebe i gubi kreativnost.
Ja mu se divim. Sad sam ja na skroz drugom djelu redakcije i samo se rjetko sretnemo u liftu ili mu uhvatim pogled sa druge strane prostorije. I za trenutak pomislim: Sta bi bilo? Mozda smo srodne duse, mozda bi jedno drugo inspirisali, mozda bi putovali svjetom i pisali clanke o svim nepravdama zajedno.
A mozda sam jos uvjek pod uticajem filma sto sam juce vidjela. (Robert Redford i Michelle Pfifer, reportera koji su volili i jedno drugo i svoj posao)
The most important thing is to tell the story
Kazu da novinari treba da budu kao Superman
da lete medju oblacima visokih ideala ali da drze obe noge na zemlji
|
