četvrtak, 10.02.2005.
Ironija
Hmmm. Hmmmmmmm. Danas je bio opet dosadan dan. Još dosadniji nego jučer. Cijelo me vrijeme boljela glava i moram učiti a ništa ne znam. Fuj škola. Mislim da malo pretjeruju što nas u tolikim količinama zatrpavaju informacijama, ali kako promijeniti svijet? Promijeniti sebe?
Nda, gdje sam stala? U busu sam pričala sa jednom frendicom i shvatila koliko mi zapravo ide na živce. Mislim da sam jako pretjerala što sam ovo rekla, ali jednostavno sam smatrala da je ona dosadna ženska koja ne može zatvoriti usta ni na 3 sekunde. Sad mi je žao zbog toga. Pitam se kada sam postala tako kritična prema drugima. Pa i prema sebi. Svijet više nije ono što je bio, niti če ovakav ikada postati. Iskoristi trenutak, to je moje geslo. A ja sada naklapam o bezvrijednim stvarima i asocijacijama koje mi samo prolaze glavom. Zapravo nisam ništa lošija od nje, moje frendice koja mi je tako išla na živce. Ali vrlina je praštati, zar ne? A ja sam joj oprostila. Jer, žao mi je tih ljudi. Žalim ih. Zato ih volim. U busu je pričala sa još jednom curom iz razreda. Pričale su o "nečemu" što nije nitko smio znati, i stalno su ponavljale riječi kao što su "ma znaš, ono" i "ovo" i sl. To mi je tako išlo na živce. Čak i da znam o čemu se radi, zar misle da bi njihove teme zanimale i druge? Ili da ja uopče želim znati o čemu se radi? Naravno da me povrijedilo to njihovo držanje, ali bila sam bezosječajna kao i uvijek. Samo hladna maska koja skriva hladnu dušu. Bez osječaja. Čak mi je i majka jednom rekla da u zadnje vrijeme nije vidjela kako plačem. Pa zar to mora biti javno i svima vidljivo? Ma, možda i jesam bezosječajna. Ali obožavam sarkazam. To je maska iza koje se skrivam. I nije mi žao zbog toga. To je kao maska koja spašava. Super-maska, da, usudila bih se tako je nazvati. Sarkazam, I love you! |