Epigrami radosnih pokojnika
Kako je Potjeh tražio istinu
Nisam Potjeh. Ne zovem se tako. Ali, znam da tragam za nečim višim, uzvišenijim, za nečim što se zove fakin' istina! Zar je ljudima tako teško reći istinu?!
Jučer sam se družio s prijom iz srednje škole, Helenom, i shvatio sam da se toliko toga promjenilo u našem odnosu otkako smo bili razdvojeni prethodnih mjeseci.
Ja sam potpuno druga osoba, tražim druga osvježenja, sanjam druge snove...
Ona je u Splitu ostala na onoj istoj razini na kojoj sam je i ostavio.
Užas.
A ja u Zagrebu, veliki metropolit, totalno drugačiji, nekako zreliji i odgovorniji, a nekako...opet još veći sanjar nego ikad. Ma katastrofa.
Isto mi malo nedostaje prošli život, moje djetinjstvo u Šibeniku i tadašnji, jednostavniji problemi. Danas razmišljam čim ću se prehraniti, što ću piti, kako ću se izvući iz raznoraznih obveza koje fakultet nalaže. Nekoć je igra bila sve o čemu smo razmišljali. Zabava. Fali mi ta bezbrižnost.
Ali, eto, barem se više ne osjećam usamljeno. Uvijek sam okružen ljudima, i to onim najbližima. Stvorio sam ekipu po svojim mjerama. Svi smo iz Dalmacije, svi se držimo zajedno, uživamo u našoj izgubljenosti, zajedno proživljavamo nove, "odrasle" stvari.
Poput pranja rublja.
Isuse, usra sam svoju jednu majicu totalno u mašini. Bilo pra s crnim. Ma ništa mi ne govorite.
Eto, inače, dobro sam, osjećam takav unutarnji mir kakav nisam nikad dosad. I sretan sam. Doista.
Stoga, mama, tata, sestro, ostatku obitelji i svi najdraži prijatelji iz Šibenika, javljam vam da sam dobro. Ne brinite se, borim se s problemima jači nego ikad.
I, znate šta, mislim da ću ovaj put i uspit.
