Ne da se čitati!
petak, 04.01.2013.
Svijet prolazi. Evo, otišao je do mosta, pa se vratio, otišao je do mosta i zatim je prošao opet. Nema povratka.
Ili prolazimo mi.
Mi gledamo u svijet, a ne vidimo svijet. Svijet gleda nas, a ne vidi ništa doli izopačene mase, vonja na najodvratnije mirise, iskrivljena lica, odvratne boje.
Odvratne nakupine ništavila na ljudskim licima. Svijet prolazi. Svijet nas gleda.
Dječak izvodi vratolomije na dječjem igralištu crno bijele boje i udari se toliko jako da se cijelim crno bijelim selom prospe vrisak očaja i bespomoći. Prosula se crvena krv po crnoj zemlji i bijelim kamencicima. Svijet gleda.
Dječak vrišti plave boje i svijetlim očima zove mladu majku. Ne mogu ti pomoći, sine - mama me nikad nije naučila kao se previjaju rane. Svijet gleda, selo šuti.
Majka je crno bijela, majka je mlada i potrošena. Dječak vrišti plave boje u crno bijeli svijet i sklapa oči u san života gdje se sve boje stapaju u jednu kaotičnu, ali lijepu, gdje svijet gleda u njega, a on gleda svijet.
