Ne da se čitati!
četvrtak, 22.03.2012.
Tren prije sna piše najljepše priče
Nema večeri bez pomisli na ono što me one dane činilo sretnom, na ono što me danas učinilo istom takvom.
Maštam ponekad. Zateknem se s osmijehom na licu, ali zbilja - on ne pripada tu. Ne do kraja, i ne po onoj mojoj teoriji pripadanja.
Mi si ne pripadamo, ne pripadam samoj sebi.
Ponekad sam se zaista osjećala kao da mogu mjenjati svijet; ako pomaknem prstom, sve će se poistovjetiti s mojim razmišljanjima, sve će biti po mom.
Nije to bila nekakva sebična izmišljotina, više filozofija koja bi pomogla meni samoj.
A tada.. sve se promjenilo. Ljudi oko mene su se promijenili, ja, cijeli svijet je dobio potpuno novu dimenziju.
I nastala je neka nova priča. Priča za neka bolja vremena, za jače ljude - lakosmislene i daleko hladne.
Ja sam te upamtila, onako kako se pamti prvi sastanak i prvo iščekivanje nekoga na rubu snova.
Ja sam treperila pred tobom i pričala bezazlene stvari, jer nisam znala drukčije iskazati svoju dragost.
Ja sam sanjala na tvojim grudima i osjećala pripadnost ondje za duga, duga vremena. I napisala sam te, pamtiš li? Znala sam da će mi se dogoditi netko kao ti i da će biti tu dugo.. Ipak, zaboravih napisati dio u kom ostaješ za sva vremena..
