NOCTURNO
slika: digital art
koraci sve mekši
ritam srca prati sve jasniji,
a sve tamniji put do svjetla
pustinjak njiše dijete u sebi
izbrazdanog lica od ludila
besmislenih i praznih pokušaja,
da to dijete uguše prazni ljudi
svojom lažnom brižnošću
iznad njega kukavice lete
ne mireći se sa snom
i dalje tražeći tuđa gnijezda
želeći ubaciti svoju okrutnu nahočad
nije da nije,
samotnjak se rađa u gomili
i shvaća da su sve oko njega sjene
koje će nestati kad se probudi,
na nekom osunčanom proplanku
uz vuka i janje kraj bisernog potoka
i zmiju pomirenu i prihvaćenu
kao osmišljenu spiralu postanka
Tanja Repinac, 28.10.2021
komentiraj (1) * ispiši * #
OSMIJEH IZA RAZBIJENOG STAKLA
slika: internet
Ne želim biti više želja drugih,
da budem razljuštena , ogoljena
od tuđih dopadanja, stavova,
ne želim biti lijepa, jer zakoni trivijalni
crtaju tvoju skicu,
dok ti stalno gledaš i grcaš nezadovoljstvom,
jer to nije to,
jer netko te želi radi svoje želje
Ne želim voljeti radi uzvraćanja voljenja
ne želim dodir radi mjerenja i uspoređivanja
koliko ti meni - toliko ja tebi,
sita sam očekivanja,
jer svako čekanje traži nadopunu
neku uvrnutu nagradu za darovano
Ne želim se ispunjavati
kroz tuđe želje za ispunjenjem,
želim jednostavno biti to što jesam,
makar me ne razumiju oni
koji su to trebali u povojima mojih stvaranja
u mekom svanuću spajanja
duše i duše moje i nečije.
Ne želim savršen red trajanja života
lakše je živjeti amneziran
od svih koji bi htjeli
da me poprave pa tako i sebe,
jer popravljanje je misija
koju netko zapravo zbog sebe čini.
Želim biti neprimjetna,
najmanje lijepe ljuske tijela,
a najnježnije duše
koju tek naziru nazirači, ispravljači,
majstori za tjelesne radinosti,
dok moja dubina ostaje netaknuta.
Želim samo biti to što jesam:
ljubav koja se daje kad želi da se daje
kao bljesak komete
kojoj se obraduju tek slučajni promatrači,
želim ubiti sebičnost
koju drugi u ime darivanja skrivaju.
Želim da se nitko ne iznenadi,
jer će vidjeti oronulo tijelo,
a ne dušu, tisuću ljeta staru
želim živjeti i otići sa pozornice
kad dođe vrijeme s osmjehom na licu
i jednim jedinim gledateljem u parteru
za kojeg ću znati
da me cijelo vrijeme čekao
onim zaigranim kreatorom
koji će me zamoliti za posljednji ples,
vjerojatno tango,
s obzirom na vatru postanka
i opstanka u meni.
Tanja Repinac
Satnica, 13.10.2021.
komentiraj (2) * ispiši * #
ZA SVE TREBA OSTAVITI KOMADIĆ NADE
slika: internet
Za sve treba ostaviti komadić nade,
bar maleni sitni komadić
kada nam se čini,
da nam nitko neće dohvatiti ruku,
a tako malo nedostaje do vrha
gdje duša odmor traži.
Ta mrva nade čekat će
i kad mislimo da nas nitko
dočekati neće
i uvijek treba malo nade,
bar malo, da ljubav kroz nju pronađe
svoj skriveni put,
a vjera ne posustane
kad su nam sve lađe
od papira potopljene
u valovima beznađa.
Uvijek treba zrno,
to malo zrno nade
poput gorušice malo,
da jednom iz njega
u krošnji kad naraste
ptice samilosti
gnijezda svoja sviju
u vremenima kad se čini,
da su sve pjesme utihnule,
one će pjevati.
Samo malo nade,
kad svi zagrljaji prestanu
i čovjek zaboravi da je čovjek,
samo grumen nade otkrit će mu
svu zaboravljenu čovječnost
u rukama Onoga
koji grli najjače
od svih postojećih zagrljaja.
Samo malo, mali zalogaj,
mali gutljaj nade
u pustinji svijeta koji se gubi
u fatamorgani laži,
samo mali gutljaj
i oaza će otvoriti svoja vrata
ući ćemo goli i bosi u kraljevstvo
gdje ništa nije potrebno,
osim te mrve nade
i ljubavi obavijene sa nitima vjere.
Samo malo, samo toliko malo,
a toliko često i to malo
ne možemo zadržati
pa neka nam dlanovi budu otvoreni,
jer će jednom iz kiše
naše tuge i boli pasti cvjetovi.
Samo malo treba izdržati,
da jednom te cvjetove
poklonimo onima
koji dlanove ne znaju otvoriti.
komentiraj (5) * ispiši * #
