koraci sve mekši
ritam srca prati sve jasniji,
a sve tamniji put do svjetla
pustinjak njiše dijete u sebi
izbrazdanog lica od ludila
besmislenih i praznih pokušaja,
da to dijete uguše prazni ljudi
svojom lažnom brižnošću
iznad njega kukavice lete
ne mireći se sa snom
i dalje tražeći tuđa gnijezda
želeći ubaciti svoju okrutnu nahočad
nije da nije,
samotnjak se rađa u gomili
i shvaća da su sve oko njega sjene
koje će nestati kad se probudi,
na nekom osunčanom proplanku
uz vuka i janje kraj bisernog potoka
i zmiju pomirenu i prihvaćenu
kao osmišljenu spiralu postanka