OSMIJEH IZA RAZBIJENOG STAKLA

14 listopad 2021



slika: internet


Ne želim biti više želja drugih,
da budem razljuštena , ogoljena
od tuđih dopadanja, stavova,
ne želim biti lijepa, jer zakoni trivijalni
crtaju tvoju skicu,
dok ti stalno gledaš i grcaš nezadovoljstvom,
jer to nije to,
jer netko te želi radi svoje želje

Ne želim voljeti radi uzvraćanja voljenja
ne želim dodir radi mjerenja i uspoređivanja
koliko ti meni - toliko ja tebi,
sita sam očekivanja,
jer svako čekanje traži nadopunu
neku uvrnutu nagradu za darovano

Ne želim se ispunjavati
kroz tuđe želje za ispunjenjem,
želim jednostavno biti to što jesam,
makar me ne razumiju oni
koji su to trebali u povojima mojih stvaranja
u mekom svanuću spajanja
duše i duše moje i nečije.

Ne želim savršen red trajanja života
lakše je živjeti amneziran
od svih koji bi htjeli
da me poprave pa tako i sebe,
jer popravljanje je misija
koju netko zapravo zbog sebe čini.

Želim biti neprimjetna,
najmanje lijepe ljuske tijela,
a najnježnije duše
koju tek naziru nazirači, ispravljači,
majstori za tjelesne radinosti,
dok moja dubina ostaje netaknuta.

Želim samo biti to što jesam:
ljubav koja se daje kad želi da se daje
kao bljesak komete
kojoj se obraduju tek slučajni promatrači,
želim ubiti sebičnost
koju drugi u ime darivanja skrivaju.

Želim da se nitko ne iznenadi,
jer će vidjeti oronulo tijelo,
a ne dušu, tisuću ljeta staru
želim živjeti i otići sa pozornice
kad dođe vrijeme s osmjehom na licu
i jednim jedinim gledateljem u parteru
za kojeg ću znati
da me cijelo vrijeme čekao
onim zaigranim kreatorom
koji će me zamoliti za posljednji ples,
vjerojatno tango,
s obzirom na vatru postanka
i opstanka u meni.

Tanja Repinac
Satnica, 13.10.2021.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.