SANJATI
slika: internet
Noa gradi arku od snova
još uvijek odjekuje podrugljivi smijeh s ulica
iza leđa
sa drveća
gdje čuče ptice rugalice
bez krila da polete
samo noge imaju da po tlu hodaju
i glave
da osmjeh namještaju
Sanjati
sanjati
sanjati...
voda već huči u daljini
a oni u džepu
traže skalpele
ne bi li arku
bar izvana izrezali
unakazili svojom sigurnošću
i njihovim svijetom
koji samo meso i kosti poštuje
uz naučene verse o ljubavi
koju koriste
kao paravan
u sebi su
ljuske bez glasa života
koštice bez klice
natmureni oblaci
koji kišu ne donose
nego suncu kradu sjaj..
Sanjati
budan snove čuvati
očima otvorenim poput nebeskog vrtloga
koji se širi sve jače
od ljubavi
koja ne viče
nego plače..
Sanjati
sanjati
sanjati...
Noa ne zatvara još vrata
sve što je trebalo
u arku se sakrilo
a on još dograđuje
uređuje
i nasmijane žderače snova
doziva
bez straha
sanjati
sanjati
sanjati...
jednom će voda donijeti tišinu
i poslije tišine
dugu
Tko će još preostati
od onih
koje tišina zarobi
u dubinu bez povratka
Sanjati
sanjati
sanjati...
Poslije kraja
opet će se smijeh poroditi
iz grla djeteta
iz kljuna golubice
iz srca Duha
iz krila Majke
iz dlana
Oca...
komentiraj (3) * ispiši * #
NE SAD
slika: internet
uvijek nešto odlažemo,
razlažemo,
kad treba povući uzde
i zaustaviti divlji kas utrke
sa životom
ne sad,
poslije ću,
neka me atovi sudbine nose,
preživjet ću..
kada se sklupčaš
u toploj sigurnoj sobi
uspavanih vjeđa,
dok ti netko gladan, žedan, smrznut,
kuca na vrata,
ti promrmrljaš:
'ne sad..'
kada trebaš imati svoj stav,
a netko te tlači, gazi,pljuje,
ranjava ti srce i dušu,
ti cviliš sakriven,
da te nitko ne vidi
i krojiš u mislima plan
kako to izvesti,
a ipak izgovaraš tiho
'ne sad, ne sad..'
kada vidiš pruženu ruku,
i bez obzira što vrijeme neće teći
tvojom rijekom kako želiš,
ti odbijaš: 'o , ne...
ne sad'...
i konačno,
kada gospođa elegantna
u svom crnom habitu
želi da te povede,
ti opet progovaraš,
'ne sad, gospođo,
toliko toga imam za učiniti...',
ali gospođa učtivo odgovara:
'cijeli život si imao vremena,
ali sad...
da, baš sad
ne možeš odgoditi….'
komentiraj (2) * ispiši * #
ET LUX PERPETUA
slika: internet
U bljesku sažetom,
u kriku rađanja Vječnog od Vječne,
kroz maternicu svetu
potekao je plavetni nektar
koji svemir puni okusom,
slatkim bezvremenim okusom
koji dušu jedini uzdići i nahraniti može.
O, vulve lotosove, tisuću i jedna
u jednom trenutku se pokreće
kada Svemoćni sebe predaje
u spiralni dodir tisuću i jednog poljupca.
O, Jedno,u jednom spojeno dvoje
vječna ljubav od strasti
vječnog rađanja satkana
neka bude svjetlo, snaga, čistoća,
ljubav savršena od savršenijeg.
Mi smo djeca te Ljubavi
koja će novu dimenziju ljubavi otvoriti
još snažniju, čišću i veću,
neka bude i pobijedi sve
što se ljubavlju ne zove.
komentiraj (1) * ispiši * #
NA KLACKALICI JOŠ UVIJEK NAS DVOJE
Na klackalici
još uvijek nas dvoje
dva blažena djeteta
prije posvećenja,
a ti bi dolje
dolje...
dolje...
Ako siđeš prije vremena,
odletjet ću prvo nebu u oblake
pa se razbiti o tlo
i boljet će
i sakupljat će me
kao bezbrojno puno puta.
Pogledaj me u oči,
dok se ljuljaš još sa mnom
nisu to oči koje su te tek sada pogledale
niti oči koje su nekim poznatim suzama
radi tebe plakale,
ali bi možda mogle.
Djeca smo oboje
jedno više, jedno manje
i čemu transparent
na zidu tvoga srca
o veličini odraslosti?
Pogledaj, iste haljine nosimo
od prapostanka sašivene za nas
mali redovnici djeca
koja trebaju naučiti
da ostanu djeca,
a ti bi dolje s ove klackalice života.
Pogledaj, pogledaj prije, nego odletim
pa se na zemlju vratim:
neću se ipak razbiti
pijesak i cvijeće
koje će biti zaliveno
daždom moje nade
čekat će i dočekati
moja stopala
i opet negdje ću se igrati sama
(sa tobom je ljepše)
očarana prolaznošću pijeska
koji sipi u uri vremena
i mirisom malih karanfila
koje je netko za tebe nabrao.
komentiraj (2) * ispiši * #
ODOLIJEVAM
Poput starog napuštenog svjetionika
valovima, suncu, vjetru, soli
koja pokušava nagristi
tkivo moga svjetla,
odolijevam
poput staroga hrasta
kojeg žele posjeći,
jer tek tu i tamo
zazeleni proljećem
koja grančica.
Odolijevam
svim pitomostima
koje otvoreno nude sve,
a lanac skrivaju
i ključ od kaveza,
jer pitomi ljudi
znaju biti gori
od nepripitomljenih vukova.
Odolijevam
svim silnim zimama
nulama ispod nule
ledom okovanim osmjesima
i hladomi stisku ruku,
dok srce kuca u nekome
tražeći toplinu
kroz moje oči
okovane injem.
Odolijevam,
jer moja duša zna
prolaznost svih himera i gorgona,
svih ja pa ti,
jer svjetionik gnijezdi ptice i tinja,
dok magla skriva hridi,
hrast će jednom
vatru iskonsku pružiti,
a ljudi i vukovi
pomiriti se
u vapaju za slobodom.
Odolijevam,
jer shvaćam
neke često neshvatljive
i nesvarive stvari
koje tek po zalogaj
neki mogu progutati.
Odolijevam,
jer znam da proljeće čeka
u nekoj drugoj dimenziji
gdje sam već bila,
gdje sam se rodila
i gdje ću ponovo otići
kada sve postane
tanka linija
na monitoru života.
Boyle, Ireland, 03.02.2019
komentiraj (4) * ispiši * #
