Poput starog napuštenog svjetionika
valovima, suncu, vjetru, soli
koja pokušava nagristi
tkivo moga svjetla,
odolijevam
poput staroga hrasta
kojeg žele posjeći,
jer tek tu i tamo
zazeleni proljećem
koja grančica.
Odolijevam
svim pitomostima
koje otvoreno nude sve,
a lanac skrivaju
i ključ od kaveza,
jer pitomi ljudi
znaju biti gori
od nepripitomljenih vukova.
Odolijevam
svim silnim zimama
nulama ispod nule
ledom okovanim osmjesima
i hladomi stisku ruku,
dok srce kuca u nekome
tražeći toplinu
kroz moje oči
okovane injem.
Odolijevam,
jer moja duša zna
prolaznost svih himera i gorgona,
svih ja pa ti,
jer svjetionik gnijezdi ptice i tinja,
dok magla skriva hridi,
hrast će jednom
vatru iskonsku pružiti,
a ljudi i vukovi
pomiriti se
u vapaju za slobodom.
Odolijevam,
jer shvaćam
neke često neshvatljive
i nesvarive stvari
koje tek po zalogaj
neki mogu progutati.
Odolijevam,
jer znam da proljeće čeka
u nekoj drugoj dimenziji
gdje sam već bila,
gdje sam se rodila
i gdje ću ponovo otići
kada sve postane
tanka linija
na monitoru života.