NA KLACKALICI JOŠ UVIJEK NAS DVOJE

07.02.2019.




Na klackalici
još uvijek nas dvoje
dva blažena djeteta
prije posvećenja,
a ti bi dolje
dolje...
dolje...

Ako siđeš prije vremena,
odletjet ću prvo nebu u oblake
pa se razbiti o tlo
i boljet će
i sakupljat će me
kao bezbrojno puno puta.

Pogledaj me u oči,
dok se ljuljaš još sa mnom
nisu to oči koje su te tek sada pogledale
niti oči koje su nekim poznatim suzama
radi tebe plakale,
ali bi možda mogle.

Djeca smo oboje
jedno više, jedno manje
i čemu transparent
na zidu tvoga srca
o veličini odraslosti?

Pogledaj, iste haljine nosimo
od prapostanka sašivene za nas
mali redovnici djeca
koja trebaju naučiti
da ostanu djeca,
a ti bi dolje s ove klackalice života.

Pogledaj, pogledaj prije, nego odletim
pa se na zemlju vratim:
neću se ipak razbiti
pijesak i cvijeće
koje će biti zaliveno
daždom moje nade
čekat će i dočekati
moja stopala
i opet negdje ću se igrati sama
(sa tobom je ljepše)
očarana prolaznošću pijeska
koji sipi u uri vremena
i mirisom malih karanfila
koje je netko za tebe nabrao.

komentiraj (2) * ispiši * #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.