slika: internet
uvijek nešto odlažemo,
razlažemo,
kad treba povući uzde
i zaustaviti divlji kas utrke
sa životom
ne sad,
poslije ću,
neka me atovi sudbine nose,
preživjet ću..
kada se sklupčaš
u toploj sigurnoj sobi
uspavanih vjeđa,
dok ti netko gladan, žedan, smrznut,
kuca na vrata,
ti promrmrljaš:
'ne sad..'
kada trebaš imati svoj stav,
a netko te tlači, gazi,pljuje,
ranjava ti srce i dušu,
ti cviliš sakriven,
da te nitko ne vidi
i krojiš u mislima plan
kako to izvesti,
a ipak izgovaraš tiho
'ne sad, ne sad..'
kada vidiš pruženu ruku,
i bez obzira što vrijeme neće teći
tvojom rijekom kako želiš,
ti odbijaš: 'o , ne...
ne sad'...
i konačno,
kada gospođa elegantna
u svom crnom habitu
želi da te povede,
ti opet progovaraš,
'ne sad, gospođo,
toliko toga imam za učiniti...',
ali gospođa učtivo odgovara:
'cijeli život si imao vremena,
ali sad...
da, baš sad
ne možeš odgoditi….'
