I kad pjesma utihne,
koraci se težinom zime zaustave,
ja ću pjevati iz dubine duše
malenom iskrom svoje nade
vođena čežnjom,
da pokrenem zaustavljenu vječnost
i zaplešem ples radosti
sa svima koji će pjevati sa mnom.
I kad se čini
da ne postoje više glasovi
i privid kraja pokaže svoje ozbiljno lice,
ja ću opet pjevati
onako čarobno, smijehom,
koji mi neki maleni putnik anđeoski ostavi
na prozoru zaleđenom
tek da se sjetim,
da se ne predajem
kada se sve preda oko mene
okovima tuge
ili besmislu nedorečenosti.
I kad se svi konjići djetinjstva
zaustave na vrtuljku
izgubivši ritam,
a barke na snijegu začuđene
prestanu svoj njihaj,
ja ću opet pronaći put,
da budem dijete
igrajući se sačuvanim trenucima
iz nekih zlatnih pretinaca izvađenih
i zapjevati...
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/i-kad-pjesma-utihne
