Sve manje čeznem za ulaskom u vlakove,
koji me odvode u beskraj
mojih sanjanih stanica,
a sve više želim sve stvarnosti.
Sve više želim koračati,
svojim stopama prolaziti kroz tunele
i svojim očima bez pogleda
kroz prozor vagona gledati rubove litica
i zapjenjene valove,
koji me dozivaju
kad vrelina dana postane nesnosna...
Sve manje želim zagrljaj tuge,
jer svaki vlak me uvijek odvede
do sastanka i do rastanka...
Da li itko može shvatiti
varljivost neispunjenih želja
i pokušati živjeti san
bez ijedne stvorene želje?
Sve su to putovanja
opterećena riječima obećanja...
Riječi mirišu na iluziju nepovrata...
sve manje želim tugu,
sve više zaborav,
a borba protiv baš tog zaborava,
glavni je neprijatelj
konstantne radosti..
