Postoje trenuci beskonačja, u prividnosti ovoga svijeta. Zatečeni ljepotom u oku onih koji se zaustavljaju i kradu te djeliće života, da bi ih nekom ostavili tek kao podsjetnik, da smo stvoreni za nešto više, a ne samo za puko preživljavanje, bez doživljavanja, bez ijednog trenutka smiraja uma preplavljenog valovima tople ljubavi nebeske.
Postoje obični, a tako vječni ljudski trenuci kada zaboravljamo na led i snjegove hladne oko nas, toliko zaboravimo, da ih i ne osjetimo, opčinjeni nježnošću, koja nas začara nepovratno, postoje trenuci kada zaboravljamo tko smo i gdje smo, oni blaženi trenuci kada se izjednačavamo sa svima oko nas, uronimo u jednotu stvorenu da to i ostane, vraćamo se tada u "skaške", bajke koje su nam davno ispričali i naši koraci, iako na trenutak teški, pronađu svoje svjetlo na proplanku.
Postoji i jedno savršeno putovanje, mi smo u vlaku, ali prepuni razmišljanja zaboravljamo na čaroliju pejzaža oko nas, ponekad čak zaboravimo i na cilj putovanja. Vlak je naša duša koja nam pokazuje prelijepe obzore šapće, da otvorimo oči, međutim, ponekad dođemo do zadnje stanice, a da ni ne ustanemo sa sjedišta, prespavamo život i tako uspavani ponovo uđemo u novi vlak, dok se konačno ne probudimo udarivši se "po čelu", zato, treba putovati širom otvorenih očiju. Krajolici koji su u magli, zablistat će obasjani jutarnjim dodirom sunca, a mi ćemo zamoliti dušu, da zaustavi na tren putovanje i trenutke ljepote ne bismo li ih sačuvali za neki čarobni album kojeg ćemo nositi sa sobom.
Postoje ti trenuci zanosa, ali i bezbrižnosti koji se čine tako obični, a zapravo su neponovljivi i događaju se samo jednom i prolete pored nas čekajući, da ih uhvatimo, a mi ih često i ne primjećujemo pa zato naše putovanje nije okrenuto samo zadnjoj stanici, nego i svim slikama koje prolaze pored nas ponekad nepovratno.
