TRENUCI BESKONAČJA I LJEPOTA U OKU
Postoje trenuci beskonačja, u prividnosti ovoga svijeta. Zatečeni ljepotom u oku onih koji se zaustavljaju i kradu te djeliće života, da bi ih nekom ostavili tek kao podsjetnik, da smo stvoreni za nešto više, a ne samo za puko preživljavanje, bez doživljavanja, bez ijednog trenutka smiraja uma preplavljenog valovima tople ljubavi nebeske.
Postoje obični, a tako vječni ljudski trenuci kada zaboravljamo na led i snjegove hladne oko nas, toliko zaboravimo, da ih i ne osjetimo, opčinjeni nježnošću, koja nas začara nepovratno, postoje trenuci kada zaboravljamo tko smo i gdje smo, oni blaženi trenuci kada se izjednačavamo sa svima oko nas, uronimo u jednotu stvorenu da to i ostane, vraćamo se tada u "skaške", bajke koje su nam davno ispričali i naši koraci, iako na trenutak teški, pronađu svoje svjetlo na proplanku.
Postoji i jedno savršeno putovanje, mi smo u vlaku, ali prepuni razmišljanja zaboravljamo na čaroliju pejzaža oko nas, ponekad čak zaboravimo i na cilj putovanja. Vlak je naša duša koja nam pokazuje prelijepe obzore šapće, da otvorimo oči, međutim, ponekad dođemo do zadnje stanice, a da ni ne ustanemo sa sjedišta, prespavamo život i tako uspavani ponovo uđemo u novi vlak, dok se konačno ne probudimo udarivši se "po čelu", zato, treba putovati širom otvorenih očiju. Krajolici koji su u magli, zablistat će obasjani jutarnjim dodirom sunca, a mi ćemo zamoliti dušu, da zaustavi na tren putovanje i trenutke ljepote ne bismo li ih sačuvali za neki čarobni album kojeg ćemo nositi sa sobom.
Postoje ti trenuci zanosa, ali i bezbrižnosti koji se čine tako obični, a zapravo su neponovljivi i događaju se samo jednom i prolete pored nas čekajući, da ih uhvatimo, a mi ih često i ne primjećujemo pa zato naše putovanje nije okrenuto samo zadnjoj stanici, nego i svim slikama koje prolaze pored nas ponekad nepovratno.
komentiraj (3) * ispiši * #
SLIJEDIM SVOJU ZVIJEZDU
slika: digital art
Slijedim svoju zvijezdu,
svoju sićušnu, malenu zvijezdu,
dok drugi sa Danicom ljubuju,
o Vegi sanjaju,
s Orionom ratuju
i bezbrojna zviježđa
u atlase zarobljavaju,
ja i dalje mojoj zvijezdi
ne dajem ime,
jer ona ima sve
neimenovano od ljepote u sebi,
sve čudesne boje nježnosti,
sve rastrošne igre velikodušnosti
koju zahvaćam kada od surovosti
škrtog svijeta ožednim.
Moja malena zvijezda
od mekog narančastog sutona satkana,
svih neizrecivih plavih oblaka
i zlatne prašine
koja kroz dlanove prolazi
i gradi dvorac od snova
tamo gdje ljubav ne prestaje.
Moja zvijezda
i dalje sjaji u mojim očima
makar ljudi, blato
i mrak prije zore
zamaglili njeno svjetlo,
ona ne nestaje,
ona ne prestaje,
slijedi moju nadu i vjeru
u vlastitu savršenost nesavršenosti
koja tek nazire
pravi smisao vječnosti.
komentiraj (4) * ispiši * #
Stairways to..?
slika: digital art
Postoje stepenice
obrasle mahovinom, blatom,
izlizane i okrnjene
ka nekoj stvarnosti
koju želimo dostići i postići,
a uporno se guramo,
da budemo prvi na vrhu
na kojem nas ne čeka ono
čemu smo se nadali
i ono zbog čega smo padali,
jer tisuće očajnika
zaobilazimo pogledom
... sami su krivi...
meni karma sasvim dobra.
Ratovi progone neke tamo
po poljima blatnim,
ostaju bačene jabuke i kruh,
dok se mi penjemo nekim stepenicama
zahvalni što nije nitko ispred nas,
dok iza nas moćnici sabijaju redove,
odvoze nemoćnike u bespuće vakuuma i krvi
gdje zadnja kap čovječnosti
nestaje u vrelini opstanka
gdje ne postoji ti i ja,
nego samo ogromni JA
koji ne može doseći
ni prvu stepenicu,
jer ogromni Ti
zaustavlja svojim tijelom
bez duše sve korake
koji traže tvoju ruku,
makar tvoj uzdah.
Netko u muci pravi nove stepenice,
ali ne prema tamo negdje gore,
prave ih prema dolje,
jer slute da je podzemlje
milostivije od nadzemlja.
I jest…
Prljave i znojne ruke,
neki skriveni izvor oprat će
u trenutku sjedinjenja
i zaboraviti sve
što je potaklo tugu
i bacilo ih zaborav sebe.
Negdje dolje ispod svega
preživjet će se konačna apokalipsa
svijeta bez srca i rodit će se
čisto dijete skriveno
od noža i mača, vatre i vode.
Netko je napisao,
da je to dijete rođeno
tisuću ljeta prije,
ali ne ono dijete,
ovo je dijete naša nova duša
duša svih duša
u jaslama Svjetla uspavana
spremna za nova svitanja..
komentiraj (3) * ispiši * #
U TRENUTKU VELIKOG RASTANKA
slika: digital artist
U trenutku velikog rastanka
kada poljubim Sunce
i pomilujem Mjesec
u trenutku čudesnom
kada se budem opraštala od ovoga sada
i rastapala se u prasku
svijajući se opet u sebe
postajući zvijezda,
netko će dozvati moje ime
glasom umilnim,
a tako snažnim,
da će svemir za trenutak zastati
i prestati disati.
Netko će me sakupiti
željeno
kao dijete razbacane špekule po travi
i u dlanu me ponijeti
vjerujući u moj život
bez početka i kraja
koji će biti više od bajke,
manje od sna,
koji će negdje smirenim tokovima
spojiti izvor sa oceanom
bez povratka u jučer
bez dodira
uvijek očekivanog sutra.
Bit će to blaženo Sada
u kolijevci koju će ljubav njihati,
a duša zavoljeti,
sa tek kojom mrvom sjećanja
i poljupcem
koji će oživjeti bajku
bez kraja i početka.
http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-8100-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
Posveta u mojoj 1. zbirci poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”
“Ja sam riba. Ti si Mjesec.
Ne možeš me dodirnuti , ali tvoje svjetlo
ispunjava ocean gdje živim.”
- Rumi
komentiraj (5) * ispiši * #
