VAGONI BEZ POGLEDA
Sve manje čeznem za ulaskom u vlakove,
koji me odvode u beskraj
mojih sanjanih stanica,
a sve više želim sve stvarnosti.
Sve više želim koračati,
svojim stopama prolaziti kroz tunele
i svojim očima bez pogleda
kroz prozor vagona gledati rubove litica
i zapjenjene valove,
koji me dozivaju
kad vrelina dana postane nesnosna...
Sve manje želim zagrljaj tuge,
jer svaki vlak me uvijek odvede
do sastanka i do rastanka...
Da li itko može shvatiti
varljivost neispunjenih želja
i pokušati živjeti san
bez ijedne stvorene želje?
Sve su to putovanja
opterećena riječima obećanja...
Riječi mirišu na iluziju nepovrata...
sve manje želim tugu,
sve više zaborav,
a borba protiv baš tog zaborava,
glavni je neprijatelj
konstantne radosti..
komentiraj (6) * ispiši * #
Možeš li? (soulmate ballad)
slika: digital art
Možeš li
moju vatru shvatiti
dah moga plamena pratiti,
zvijezdama sa tvoga neba
vrelinu vjekovnu prekriti?
Može li tvoj ocean
pokrenuti moju barku
zaustavljenu negdje
gdje je val
odavno napustio
svoj žal?
Možeš li me voljeti
bez pitanja o postanku,
prestanku, koliko, kada
bez beskrajnog sada
jednostavno zarobiti nas trenutkom,
zarobiti i zanijemiti
ne vidjevši ljude,
osudu i porotu,
zaljubiti se u slobodu
naše prisutnosti u beskraj
naše postojanosti?
Možeš li na tren zaboraviti
školjke naših strahova,
rane naših padova,
zagrliti vidokrug naših duša
i zaboraviti vidokrug
svih izabranih tijela
koje smo oblačili
ne bismo li druge,
zaboravivši na nas,
uporno dozivali?
U očima čuvam
za tebe jedini pogled,
kojim nikog nikad nisam gledala.
Hoćeš li ga izdržati,
hoćeš li me voljeti,
ako u tom pogledu
sebe izgubiš
i svijet stvoren
za nekog drugog
na trenutak zaboraviš?
28.7.2013.
komentiraj (1) * ispiši * #
ZAUSTAVITE SVEMIR
slika: digital art
Zaustavite svemir,
bar na trenutak
sve mržnje,
crni protiv bijelih,
žuti protiv crvenh
sve bahatosti,
otrovna oštroumlja
besparice, rasparice,
letove sa ludim pilotima
koji ne broje žrtve
ponirući u nepovrat smrti,
zaustavite glad zemlje
za čistim zrakom
čistim krvožiljem rijeka
sakaćenje i blaćenje svega dobrog,
ubijanje iz dosade,
plač djeteta
i cvilež životinja
koje znaju
šta im se sprema,
dok se nož brusi u tami…
Zaustavite taj kotač
koji se vrti sve brže
i uđite u beskraj mojeg malog svijeta
gdje iskon radosti
nikad ne prestaje,
gdje nebo nikad ne gubi boju,
i cvijeće govori mirisom,
a duše se hrane pjesmom,
dok akordi u sferama odzvanjaju
natopljeni ljubavlju bez granica
bez razlike tko smo,
što smo, gdje smo,
odakle smo,
jer sve samo jednotom diše
zaustavite krv na krv,
oko za oko,
surovost i sirovost,
ma koliko veliko opravdanje
neki tuđi neznano božački um naređuje
zaustavite taj kolovrat jalovosti,
tu svastiku krivo okrenutu
i uđite u svoje potisnute sjene
koje vape za pomirenjem
negdje u vremenu
koje nazivamo sada.
Ugasite ponovo zapaljene lomače
na kojima mudre vještice
i čarobnjaci više neće gorjeti,
jer vas stoljećima pokušavaju shvatiti,
čak i pratiti vašu upornu želju
za ubijanjem svega istinski svetog,
jer svetost kroz nevine žrtve
postaje nebeska.
Zaustavite konačno sebe
u ludom mahnitom
dance macabre plesu
i zagrlite svoju iskru dobrote.
koja gasne
ali još tinja u vama,
jer znam da je imate,
unatoč uvjeravanju u suprotno.
komentiraj (1) * ispiši * #
