da, kada noć pozdravi
moje pokušaje
moje poticaje
da izdržimo
svi zajedno
na tom velikom oceanu života
priđe mi anđeo
moj divni slatki anđeo djeteta
koje nije zamrlo u meni
skine svoja krila i aureolu
pa me zagrli
ne govoreći ništa
jer ljubav ne traži puno riječi
tek da osluhnem otkucaje srca
koje priča svoje priče
nastale prije svih izgovorenih misli
kad u početku bijaše
samo svjetlo
samo osjećaj
samo mi
sa jednotom jedno
sveci budući
bez naznake svetosti
koji čekaju svoje blažene
a tako jednostavne trenutke
u kojima neće biti pitanja
u kojima neće biti aureola ili krila
tek sreća koja ne zalazi
sa suncem na obzoru
dan bez sjena
u kojem ćemo se svi stopiti
u jedno veliko sve
i postati jedan jedini život
jedna jedina velika i topla duša
koja neće gledati ni prepoznavati razlike
niti gledati vanjštinu i površinu
jer sve što je gledala prije
neće postojati više
samo čista ljubav
kao prvorođeni izvor
nastao negdje u beskraju
iza svih pogleda ljudskih
tamo negdje
gdje moj anđeo tek treba otići
dok me drži zagrljajem svojim
čvrsto i nježno
