Da mi je proći alejom
gdje je mraz skinuo
prve požutjele listove sa grana,
a prolaznici nestrpljivo čekaju
u sumaglici večernjoj,
da čađave ruke kestenjara
poberu zadnje tople plodove
negdje sa dna rešetke
pa napune papirnati smotuljak
koji grije dlanove,
dok miris opija
i vraća vrijeme
kad smo bili djeca
i crtali po bilježnici
prve dane jeseni rane.
Da mi se vratiti na trenutak
u neko bezbrižno vrijeme
kad sam pred kinom čekala
neku dragu kino predstavu
i neku dragu toplu ruku,
zagrljaj dragog mi bića
koji me znao obradovati
baš tom toplom vrećicom
punom kestenja
raspuklih i slatkih
koje ne prestajemo jesti,
dok ne osjetimo
da su samo ljuske prazne ostale.
Jesen uvijek dotiče srce,
ali samo osječka jesen
ima svoju dušu
neponovljivu,
neodoljivu…
30.09.2018, Boyle, Irska
