Ne privlače me više
plavetni pejzaži
uokivreni zlatnim ljuskicama
zalutalog sunca
niti zelena prostranstva
obrasla ljudskom nedodirljivošću.
Čudno…
prije bih se utapala u takvim krajolicima
…ne…
seciram bez milosti
sve su to samo prividi
boje nisu istinske boje
i samoća praznine
tek je odraz punine nedohvaćene
našom konstantom načete svjesnosti.
Ne privlači me više okovano vrijeme
kojem sam ne tako davno
skidala okove,
neka ga zarobljenog
u agoniji vlastite iluzije o postojanju,
jer zapravo ni ono ne postoji,
samo postojim Ja,
ogrnuta tankim velom,
još tananije duše
i beskrajno svjetlo
koje me poput munje dotiče
i proniče kroz moje korijenje,
širi se kroz tlo u koje sam utisnuta
do najdubljih uzdaha prve novorođene zvijezde,
dok još ništa rođeno bilo nije.
