Zarobi me, Nebesniče,
skromnošću tratinčice,
nježnošću leptira,
mekoćom probuđene ruže
umivene rosom jutarnjom.
Obuci me u hrabrost
kada malenom cvijetu
zima uskrati sunce
kada oluje počnu kidati latice ruže
i leptir se nema gdje sakriti
pod nebom skrletnim
bez ijedne žute zrake
bez ijedne dugine trake.
Učini me nevidljivom
kada oči tame
varaju moju vidljivost
i ponesi me pod krilom svojim
kao labud svoje tužno pače,
kao mačka
svoje pronađeno pokislo mače,
i daruj mi osmjeh za povratak dolje
kada se čini da nikada neće biti bolje.
Ja u suterenu tvoga svijeta
živim život kojem tek netko stepenice treba pronaći,
a ja sam ih svjesno odmaknula
da bih koračajući polako
korak po korak kroz tamu
tebe još jače zagrlila,
tebe još luđe
zavoljela...
